SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
ZAČARNI KRUG
 
Argentinski ekonomski populizam
Autor/izvor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
Datum objave: 29.09.2018. - 10:07:59
KOMENTAR - Ovaj tekst bi se mogao nasloviti i što je (ekonomski) populizam. Priča je to o Argentini kojoj je jučer odobren paket pomoći MMF-a težak 57 milijardi dolara u pokušaju spasa od posljedica 12 godina populističke vladavine bračnog para Kirchner.

Ekonomski populizam, prema definiciji koju sam odabrao za potrebe ovoga teksta, ima dvije bitne karakteristike. Prvo, ignoriraju se odnosi sa svijetom. Ne samo da se svijet (svjetsko tržište, poslovni ciklus, razmjena, tokovi kapitala, međunarodni sporazumi, investitori itd.) ne poimaju kao ograničenja u donošenju ekonomskih odluka, već se akteri u tome svijetu poimaju kao neprijatelji ili, u najboljem slučaju, kao smetnje provedbi genijalnih zamisli lokalnih, suverenih i neprikosnovenih političara i drugih aktera.

Ignoriranje vanjskih ograničenja može poprimiti širok spektar formi, od onih benignih, kada se spominju agenti stranog kapitala i tuđi interesi koji se ne podudaraju s našima, do onih malignih, kada se govori o vanjskim neprijateljima, ugroženosti, domaćim izdajnicima i urotama te se ratna terminologija seli na teren ekonomije i financija. To su retorike koje indiciraju populizam.

Druga bitna karakteristika ekonomskog populizma, usko povezana s prvom, odnosi se na poimanje novčanih ograničenja. Kada je porijeklo tih ograničenja inozemno (npr. visok vanjski dug, pa odjednom nastane „urota“ u kojoj nema više nikoga tko želi kreditirati prezaduženu zemlju, slično kao što je Ivici Todoriću nastala „urota“ kada se Agrokor više nije imao gdje zadužiti), onda se prva i druga karakteristika ne razlikuju. Međutim, kada su novčana ograničenja domaća, onda treba govoriti o dvije bitne karakteristike ekonomskog populizma – prva se odnosi na opće ignoriranje svega što ima veze sa svijetom, a druga na specifično ignoriranje domaćih novčanih ograničenja.

U nastavku će biti riječi o ignoriranju domaćih novčanih ograničenja. Postoje mnogi načini kako se ona mogu ignorirati odnosno probijati, ali svi završavaju na isti način i na istom mjestu – u središnjoj banci. Sukob je inherentan; političari i interesne skupine koje im pomažu da se održe na vlasti uvijek svojim dionicima (što nisu nužno široke skupine glasača) žele dati više novca od iznosa koji mogu prikupiti putem poreza i drugih davanja. Kao i u životu pojedinaca, želje su veće od mogućnosti. Teško je sve to pomiriti. Pogotovo kada ste država, pa uvijek ima mnogo voljnih da vam pozajme novac. To u kraćim vremenskim razdobljima može stvoriti iluziju da novčana ograničenja zapravo ne postoje. No, to je klica iz koje će proklijati dugoročna katastrofa kada se rješavanje političkih konflikata odgađa zahvaljujući privremenom korištenju ekspanzivne monetarne politike.

No jednom kada neka zemlja postane prezadužena i s lošom reputacijom, pravila igre se mijenjaju i političari se prirodno okreću alternativnim izvorima: žele kontrolirati banke i fondove. Prvo žele vlasničku kontrolu (socijalizam), ali je velika šansa da u dovoljno dugom roku to zabrljaju (jer ne vode brigu o rizicima i povratima nego o zadovoljenju stakeholdera, od sportskih sponzorstava preko kredita koje supruge i djeca moćnika nikada neće vratiti, do ulijevanja novca u rupe bez dna poput raznih Petrokemija i Uljanika). Stoga, u modernim državama, a takva je vjerovali ili ne i ova naša, preostaje zavrtanje ruku bankarima i upraviteljima fondova. Ali, kada i taj vid cijeđenja suhe drenovine presahne, jer pritišću mediji, stranci i bahati „privatnici“ koji ne daju novac, ostaje ili predaja i transformacija u normalnu zemlju koja u demokratskom procesu može riješiti sve svoje unutarnje konflikte, ili kreditor zadnjeg utočišta – centralna banka – koja ekspanzijom privremeno prekriva konflikte i odgađa konačno rješenje.

Veliki val poslijeratnog ekonomskog populizma u zemljama u razvoju nakon Drugog svjetskog rata kolabirao je u visokim inflacijama i hiperinflacijama 80-ih. Generacija koja je tada naučila lekciju odvojila je centralne banke od šapa političara.

Populisti su odmah počeli širiti laž da je time umanjena demokratska kontrola nad centralnim bankama, ali su propustili uočiti da je time demokratska kontrola nad ovim institucijama zapravo proširena na stručnu i širu javnost do te mjere da se u razvijenim zemljama bilance središnjih banaka objavljuju na dnevnoj razini, a sa svakog bitnog sastanka njihovih savjeta objave se zapisnici dok se odluke tumače do besvijesti. Naravno da se guvernere ne može samo tako smijeniti – za to je potreban dovoljno dobar, zakonom propisan razlog, upravo zbog toga da se kratkovidni političari ne bi nabacivali ključnim radnim mjestima koja odlučuju o valutama i našim novčanicima kao što se nabacuju šefovima agencija i državnih poduzeća – po stranačkom ključu, babama i stričevima.

Nakon više od dvadeset godina neovisnosti središnjih banaka, u ovom su stoljeću neke davne epizode otprije tridesetak godina zaboravljene. Instinkti su zamrli. I na dobro se lako naviknuti, pa je inflacija koja ne divlja neprimjetno tu, oko nas, otprilike kao voda i struja koje ne nestaju na dulje od nekoliko minuta ili sati u najgorem slučaju.

No, navika na nešto znači zaborav, pa su populisti ponovo u naletu. Zato se treba sjećati, što nije tako teško jer se za rekonstrukciju sjećanja ne treba vraćati u osamdesete.

Novo spašavanje (opet) de facto bankrotirane Argentine može se promatrati kao posljedica ekonomskog populizma koji je u toj zemlji još jednom trijumfirao u ovome stoljeću. Argentina je podsjetnik da ekonomski populizam zapravo nikada ne prestaje i ne nestaje; on je tendencijski živ kao i ona iluzija o novcu i ovcama i smjenjuje se s odgovornijim politikama u igri klatna u kojoj ljudi još uvijek nisu naučili koji je ravnotežni položaj.

Nakon ekonomskog kolapsa i hiperinflacije 80-ih, Argentina nakon 1990. provodi klasične neoliberalne reforme, uvodi monetarnu disciplinu, veže peso uz dolar i prolazi kroz desetljeće najveće ekonomske ekspanzije u novijoj povijesti. Međutim, politička struktura Argentine koja funkcionira kao federacija s veoma moćnim guvernerima država (provincija), nikada nije promijenjena. Populizam kao ključna metoda politike i javnih financija nije nestao. Bila je dovoljna prva ozbiljna kriza koja se dogodila početkom ovoga stoljeća da se argentinski uspjeh 90-ih raspadne kao mjehur od sapunice, u korijenu zbog nemoći u uspostavi fiskalnog kredibiliteta i fiskalne discipline.

Najveći bankrot u povijesti prije Grčke dogodio se 2002. u umjereno zaduženoj zemlji pri omjeru javnog duga i BDP-a od svega 40-tak posto. Ta epizoda podsjeća da su takozvani bankroti mogući i u umjereno zaduženim državama ako imaju slabe političke fundamente. To znači da će umjesto težnje fiskalnoj disciplini prevladati ideja da se monetarnom ekspanzijom i slabljenjem valute (stara latinoamerička ideja o uvoznoj supstituciji) te uvođenjem kapitalnih kontrola mogu rješavati problemi.
Nakon velike devalvacije pesoa 2002. devizni depoziti u bankama su zamrznuti. Guverner Mario Blejer protjeran je iz zemlje. Nije bilo ni unutarnjeg znanja ni političke ideje i moći da se gospodarski rast nastavi na liberalnim osnovama. Sve je bilo spremno za veliku političku promjenu.

Dugogodišnji (1991.-2003.) guverner provincije Santa Cruz Nestor Kirchner pobijedio je na predsjedničkim izborima 2003. Nakon toga još dva puta, 2007. i 2011., na istim izborima pobjeđuje njegova supruga Cristine (Nestor Kirchner je umro od srčanog udara 2010.). Lijevo orijentirani vladarski par kontinuirano je utjecao na pravosuđe – državno tužilaštvo i izbor sudaca, a navodno se i dosta novca izvuklo preko povezanih građevinskih poduzeća kroz državne investicije (afera K). Zapamćeni su kao populisti koji su na razne načine mitili glasače i svoje dionike, a u vanjskopolitičkom smislu uspjeli su udaljiti Argentinu od SAD-a.

Kirchnerovi su u početku imali dosta sreće. Čitav svijet je od 2003. do 2008. bilježio brz ekonomski rast, pa je i Argentina (kao uostalom i Sanaderova Hrvatska) zajahala na taj val. No globalna kriza je snažno pogodila Argentinu 2009. (pad BDP-a gotovo 6%), ali se gospodarstvo zahvaljujući snažnoj fiskalnoj stimulaciji oporavilo već sljedeće godine. Međutim, time je posijano sjeme kasnije krize. Fiskalni deficit se ukorijenio, izvori financiranja su opet presahnuli i nakon 2012. Argentina je definitivno izgubila sposobnost za osjetniji gospodarski rast. Od tada se smjenjuju godine anemičnog rasta i pada BDP-a, valuta sve brže gubi na vrijednosti i ove godine prerasta u valutnu krizu.

U naletu Kirchnerovih na institucije stradala je i centralna banka. To je dio tradicije. Hrvatska je od 1990. imala pet guvernera (Čičin Šain, Jurković, Škreb, Rohatinski, Vujčić), od kojih su zadnja dva uredno završavala mandate. Argentina ih je imala 14. Prosječni mandat guvernera trajao je kraće od dvije godine. Najturbulentnije su bile 1990. i 2002. s po tri guvernera.

Zadnji guverner, Luis Caputo, podnio je ostavku pred nekoliko dana nakon 3 mjeseca na funkciji, i to nekoliko dana prije sklapanja 57 milijardi teškog sporazuma s MMF-om i nakon što je izbio opći štrajk radnika u javnom sektoru zbog najavljenih mjera štednje predsjednika Mauricia Macria. Caputovo povlačenje je uslijedilo nakon što je središnja banka podigla kamatne stope na 60%, ali ni tako visoka kamatna stopa nije uspjela smanjiti pritiske na vrtoglavi pad pesoa.
Slučaj kada ekstremno visoke kamatne stope ne uspijevaju stabilizirati valutu koja se nalazi u dramatičnom padu naziva se istočni grijeh (naziv je smislio najpoznatiji ekonomist iz Venezuele – Ricardo Hausmann). Pokazatelj je gubitka svakog kredibliteta središnje banke. Kako središnje banke, unatoč svemu što populisti govore, nisu osamljeni otoci, već su državne institucije čiji učinci zavise o cjelokupnoj političkoj strukturi i kulturi, razumijevanje argentinskog istočnog grijeha pred kojim je pokleknuo guverner Caputo kao i deseci prethodnika zahtijeva tumačenje u širem političkom okviru.

Kirchnerovi su posve devastirali svaku neovisnost središnje banke uspostavljenu 90-ih. Tolerirali su visoku inflaciju. Kontrolirajući statistički zavod navodno su utjecali na znatno manji iskaz inflacije od stvarnog. Time su poboljšavali službene statistike ekonomskog rasta i podcjenjivali stvarnu inflaciju. U doba Kirchnerovih, MMF je odbijao argentinske službene brojke o inflaciji, a iskustva građana o inflaciji bila su u tolikoj opreci naspram službene statistike da se spontano razvila privatna statistika mjerenja stvarne inflacije od strane različitih instituta, Think Tankova i utjecajnih grupa i pojedinaca.

Kirchner je prvo (2005.) iskoristio trećinu deviznih rezervi središnje banke da isplati sve obaveze prema MMF-u iako je zemlja tada bila u tehničkom defaultu prema kreditorima. Njegov je cilj bio ponovo preuzeti suverenitet u vođenju ekonomske politike bankrotirane države. Monetarna ekspanzija se nastavila, a inflacija je postala dvocifrena (službena brojka) već 2006. Čak su i guverneru koji je pristajao provoditi monetarnu ekspanziju pod svaku cijenu neke ideje Kirchnerovih bile previše. Nakon što je vjerni guverner Redrado (2004.-2010.) odbio korištenje deviznih rezervi za financiranje proračunskog deficita, predsjednica Cristine Kirchner ga je smijenila predsjedničkim dekretom i dovela nasljednika koji je nastavio provoditi zamišljenu politiku u djelo.

Kirchnerova pod brojnim optužbama zbog korupcije i radi ekonomske stagnacije gubi izbore 2015. Na vlast dolazi liberalno orijentirani Mauricio Macri koji nasljeđuje devastiranu državu i uništene institucije bez kredibiliteta. Rezultat teških i dugotrajnih unutarnjih i vanjskih pregovora je 57 milijardi $ težak paket koji je s MMF-om dogovoren još u lipnju, ali je sada proširen. Imajući u vidu argentinsku političku i monetarnu povijest, veoma je teško reći koliko će ovo trajati i kamo će na kraju odvesti ovu nesretnu zemlju koja je pred manje od stotinu godina bila među deset najrazvijenijih država svijeta.

Činjenica je da se sporazum događa nakon čak tri godine Macrieva mandata. Sljedeće godine su predsjednički izbori, a dio paketa je fiskalna prilagodba koja u Argentini uvijek zahtijeva manje fiskalnih transfera provincijama gdje leži stvarna politička moć. Sve ukazuje na ogroman problem za Macria i mogućnost novog otklona klatna. Kao da je Argentina osuđena na populističke tulume koji se povremeno prekidaju propalim pokušajima odgovornijeg ponašanja i „uvođenja reda“ koji također propadaju, jer iz nekog razloga ne uspijevaju razviti institucije i trajna rješenja.

http://arhivanalitika.hr/blog/argentini-57-milijardi-mmf-ovih-dolara/

 
You need Adobe Flash Player to view this.
Download it from Adobe.