SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
DRUŠTVENA ZBILJA
 
Beskućnici pometeni pod tepih hrvatske zbilje
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 14.10.2018. - 19:39:01
KOLUMNA - Svjetski je dan beskućnika obilježen 10. listopada. Mnoge od nas podilazi tiha jeza kad se zamisle u ulozi beskućnika. 

A ta uloga nije nimalo laka. Holivudizirani prikaz života beskućnika često puta romantizira njihove sudbine koje su, u pravilu, teške i brzo im uslijedi kraj. Očekivana dob je za čak 25 godina kraća od prosječne životne dobi u zemlji u kojoj žive. Sad, kad stignu hladnoće u naše krajeve, sudbina mnogih beskućnika bit će zapečaćena. 

U Hrvatskoj dramatično raste broj beskućnika i procjenjuje se da ih je između 1.000 i 10.000.  Procjenjuje se da ih je 2.000 apsolutnih beskućnika. Država slabo brine o njima i sretna je ako su krajnje marginalizirani i pometeni pod tepih hrvatske zbilje.

Opasnost od odlaska na ulicu sve je veća u Hrvatskoj. Krediti, loša socijalna pomoć, učestali alkoholizam, krive poduzetničke procjene, zlostavljanja, obitelji koje se odriču svojih članova samo su neki od razloga zbog kojih se završava bez krova nad glavom. Sjećam se, kada sam istraživao beskućništvo za svoj roman ''Molitelj'', na kakve sam sve teške životne usude nailazio. I nemojte misliti da mediji nisu govorili o problemu beskućništva. Naprotiv, pregršt je tekstova, dokumentaraca, filmova o beskućnicima. 

Pravi problem leži u tome koliko smo sami osjetljivi na tu temu. Dok sam čekao prijatelja da kupi nešto u dućanu, sjedim u tim svojim kolicima i promatram ljude.

Odjednom, sasvim neprimjetno, približi se beskućnik u potrazi za odbačenim bocama, hranom, sokovima. Ljudi okreću glavu od njega. Prave se da ga ne vide. Plaše se da se ne prepoznaju u njemu. Koliko se ljudi srame njega toliko se on srami njih. 

Beskućnici, u početku, izbjegavaju frekventna mjesta da ih ne bi netko prepoznao i osuđivao. A osuditi je najlakše. Zanimljivo je da je tri četvrtine beskućnika zapravo obrazovano, imaju srednju stručnu spremu. I opet se vraćamo na državu. Postoje pojedinci, vjerske ustanove, Crveni križ, Caritas.

Postoje pokušaji za resocijalizaciju beskućnika, da im se pomogne, da im se vrati vjera u život. Mnogi od njih su u teškoj depresiji, dehumanizirani i skloni suicidu. Država šuti, troši i totalno je socijalno neosjetljiva. Ljudi nestaju s društvenih pozornica. Neprimjetno se prestaje govoriti o njima. Nepoželjna su tema. Političkim rječnikom rečeno: ''Samo pozitivno! Govorite samo o pozitivnim stvarima!'' 

Ako je sve tako lijepo, zašto su nam mediji prepuni teških priča o siromaštvu, financijski iscijeđenim obiteljima, zaboravljenim i gladnim te nemoćnim starcima? Olako odbacujemo teške teme jer se ne želimo suživjeti sa sudbinom obespravljenih, osiromašenih, odbačenih.  Društvena elita sagledava hrvatsku stvarnost šećući s banketa na banket, s eventa na event, s raskoši u raskoš. Propada nam Hrvatska, sela i mali gradovi opustjeli, skupi najam stanova, skupa hrana, male plaće i šutnja građana koji više ni ne znaju što bi rekli da bi nešto promijenili. 

Lakše je otići negdje van. Daleko. Lakše je čistiti neku ulicu nepoznatog grada nego završiti na ulici grada u kojem si proveo bezbrižno djetinjstvo. 

Tko je danas bezbrižan? Tko može bez straha od ulice prošetati ulicom ni ne trepnuvši? Koliko smo spremni bez optuživanja i prosudbe udijeliti novac na ispruženi dlan? Suosjećajnost države s krajnje marginaliziranom društvenom skupinom govori o samom funkcioniranju neke vlasti. Bogzna što još uopće funkcionira u nas... 

Nažalost, brojke su neumoljive, a rast beskućništva upućuje na to što to država neumorno stvara i za što se zalaže.