SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SUKOBI
 
Bez ideologije? Koješta!
Autor/izvor: Stjepo Martinović
Datum objave: 28.01.2016. - 15:22:33
KOLUMNA - Nisu u danima natezanja oko (ne)otpisivanja notorno kompromitiranog (i kompromitirajućeg) ministra za veteranska pitanja – paradigme „heroja“ iz baruštine tzv. Domovinskog rata – pale samo maske protagonista sramote započete ishodom parlamentarnih izbora od 8. studenoga: u prah i pepeo ruše se i mantre o koje se oslanja cijeli stranački establishment, od mosturbanata i inih domoljuba s rukom na novčaniku do društva njihova djeca s Iblerova trga i sitne boranije koja se nije domogla saborske sinekure.

Prvo, mutna je Neretva odnijela omiljenu podvalu prvog ministranta malomišćanske naplavine da „ideologije više nisu važne“; itekako jesu, što taj fratarski gojenac savršeno znade – i upravo stoga ih verbalno odbacuje, kako bi programskom paketu propale vjerodostojnosti pribavio uvjerljivost u percepciji birača zasićenih permanentnim konfliktom „desnice“ i „ljevice“, što ga neuk svijet smatra ideološkim. Ali, dominantne sljedbe nisu u ideološkom sukobu – njihov je sraz isključivo interesne prirode, mada u osnovi, kao parazitsko-klijentelistički zdrugovi, dijele jedinstvenu partitokratsku matricu – a niti je organizacija demokratskoga društva moguća bez ikakve ideologije.

Kao koherentan sustav, ideologija je temelj vrijednosne arhitekture, živimo u svijetu oblikovanom ideologijama – pa, premda su totalitarne donijele milijunima ljudi ratove i progone, nepojmljiva stradanja i nezaboravne patnje, ne može se reći da je time zauvijek kompromitiran i sam termin. Nema koncepta društvenog ustroja i razvoja koji bi bio lišen ideoloških zasada, ideološkom se potkom odlikuju i sustavi utemeljeni na ljudskim i građanskim pravima i slobodama, progresivnim humanističkim uporištima i načelima odgovorne samouprave. Deklarativno odbacivanje svake ideologije politikantstvo je kojim se širom otvaraju vrata korupciji i voluntarizmu, arbitrarnosti kao tempiranoj bombi pod demokracijom, bezakonju i promoviranju u društvenu elitu šljama i bagre, slijedom recepta kojim estradna cheer leadersica (u Krakowu najzad u savršeno prianjajućoj ulozi!) okuplja zdrugove o svojim blistavim trenucima.

Simptomatično je, dakako, da o „kraju ideologija“ trabunja licemjer beznadno okađen rigidnim kleronacionalizmom, koji itekako jest ideologija – istaknut prut u liktorskom snopu ustaštva, kao ognjištarskog fašizma. Uostalom, cjelokupan njegov kulturološki identikit gadno vonja upravo ideologijom, zadrtom indoktriniranošću koja obilježava halbinteligente blaženo lišene dvojbe o Božjem imprimaturu na njihovoj misiji; zar u retorici Boža Petrova manjka narcisoidnog mesijanstva?

Druga mantra, ispod čijega se svlaka ukazuje razorna himera, jest nedodirljivost tzv. braniteljske populacije; ustinu, interesna skupina nabujala na lažnim meritokratskim biografijama prigrabila si je status nacionalne svete krave, kaste koja svojevoljno kroji i prakticira sustav i pravila za očuvanje ideološki tabuiziranog položaja. Izlazi na vidjelo ono što je mnogima bilo kristalno jasno prvoga dana šatoraškog derneka u Savskoj 66: falanga koja nastupa u ime veteranske populacije uspostavila je stožer za permanentnu prijetnju državnim udarom. Gazeći Ustav i zakone, propise i pravila demokratskog ponašanja, šatoraši ucjenjuju legitimnu vlast, svodeći građane koji nemaju razumijevanja za njihov nasrtaj na ustanove, procedure, red i mir na zagrebačkim ulicama, na stado u strahu od incidenata i terora. Naravno, neprocjenjiva je zasluga za uspjeh i trajanje šator-revolucije bivšega premijera i jalovine na objema stranama Markova trga: samo slijepac nije mogao zamijetiti sprege između šatoraške tvrde jezgre i protagonista klerofašističke reconquiste – trebalo je bezobrazne neodgovornosti spram građana i teškog kukaveljstva da se „prosvjed“ ne svede u regularne okvire!

Treći fantazam koji dogorijeva poput grobljanskog lampiona nad počivalištem „mlade hrvatske demokracije“ jest vulgarna obmana o kabinetu stručnjaka, s premijerom sposobnim operativcem koji se neće baviti politikom. Dakako, i samo izvlačenje iz škrlaka knjigovođe jasno prepoznatljive ideološke provenijencije i nepatvorenog identiteta smrdjelo je itekakvom politikom, dok se o stručnosti „njegove“ vlade može govoriti jedino sa zgražanjem i sarkazmom – perut pada i po šačici ministara koji se vjerojatno ne bi pokazali nesposobnijim od prethodnika. Pogaženo načelo pregazilo je kredibilitet cijelog eksperimenta s oktroiranim premijerom: njegov ionako klimav legitimitet sasuo se u ništavilo – kabinet mu je bivši, vidio on to ili ne. Priznali njegovi sponzori ili ne, ustrajali u bahatom omalovažavanju raspoloženja većine građana ili proveli leteću zamjenu, činovnik farmaceutskog koncerna nema lijeka za beznadnu inkompetenciju „posade“ skrpljene iz donesenog materijala.

Na kraju, o udaranju u građansko-ratne bubnjeve: činjenica jest da unutarhrvatski sukob – manifestirajući se raznim simptomima oscilirajuće dinamike – traje od 30. svibnja 1990. godine.

O „mirnom prijenosu vlasti“ s propale garniture partijskih vrtnih patuljaka na sljedbu s formalnim demokratskim pokrićem, zna-se kohorta – usta punih baljezganja o nacionalnom jedinstvu, ali ostvarenom pomirenjem pobjednika u II svjetskom ratu s porazom u repesažu! – još u noći izbornog trijumfa otpočela je nesmiljen obračun s neistomišljenicima, stokom sitnoga zuba i vragovima duginih boja. Stoga su aktualne prijetnje deplasirane: on traje već 25 godina. Bez pobjednika, premda je kleronacionalistička legija provela na vlasti cijelih četvrt stoljeća (drmala je i kada bi, povremeno i privremeno, na Gornji grad istrčala suparnička momčad), provela brutalnu redistribuciju plodova minuloga rada mnogih generacija, ustavno-zakonski redizajnirala ustanove, svela parlamentarnu demokraciju na isprazan ritual bez kontrolnih instrumenata, a medijsku javnost, užarenu potkraj osamdesetih, pretvorila u baruštinu obraslu malograđanštinom i relativizacijskim šašom.

Ne, pobjednika nema – ali ima poraženih: to smo svi koji, ne pripadajući znamenitim obiteljima ni uhljebničkoj kasti, neutržnjivi u stranim zemljama, ostajemo u statusu stradalnika obeshrabrenih odgovoriti palcem nadolje otimačima naše zemlje, našeg spokoja i naše budućnosti.

 
You need Adobe Flash Player to view this.
Download it from Adobe.