SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
NADA
 
Bože, pomozi nam
Autor/izvor: Marin Vlahović
Datum objave: 07.09.2015. - 21:08:00
Zadnja izmjena: 08.09.2015. - 08:21:30
KOLUMNA - U posljednjih nekoliko godina, otkako pišem kolumne o društvenim fenomenima i političkim temama, nisam  niti jednom uputio konkretnu kritiku Crkvi u Hrvata, jer sam vidio kako je javni prostor ionako zagađen tekstovima i prilozima ljudi koji nadasve pretjeruju u svojim hajkama na katoličanstvo.

Oduvijek sam, naime, smatrao kako je obveza svakog analitičara, pa čak i amatera, da čitatelju omogući uvid u drugačije mišljenje i iznese neke nepoznate ili skrivene argumente. Dobar tekst nastaje i živi unutar sposobnosti i vještine autora da balansira između subjektivnog i objektivnog, ostavljajući publiku u nedoumici. Zapravo, krajnji cilj ne bi trebao biti utjecaj na nečiji stav, koliko poticaj na šire razmišljanje o određenoj tematici.

Danas je moj stariji sin, zajedno s tisućama drugih klinaca diljem Hrvatske, krenuo u prvi razred osnovne škole. Velik je to i važan dan u života svakog djeteta i roditelja, te sam stoga, usprkos odbojnosti koju imam prema javnim ceremonijama, bio svjestan kako je u pitanju svečanost koja će zasigurno uključivati i govorancije direktora škole, a možda i kakvog lokalnog političara, opskurnog gangstera sa stranačkom iskaznicom, ali kada je kao prvi ispred svih, mikrofon dobio župnik bio sam blago rečeno iznenađen.  

Dok je župnik širokog osmijeha trućao o miru, ljubavi i vjeri te pozvao roditelje i djecu na misu u povodu početka školske godine pogledom sam prošao kroz čitavu dvoranu pitajući se, koliko je tu roditelja i djece koji ne pripadaju katoličkoj vjeri, koji su druge nacionalnosti, ili jednostavno ne drže niti do jedne Crkve pa time valjda nigdje ni ne pripadaju?  U tom trenutku došlo mi je da viknem, ono što je jedan moj iskusniji kolega napisao: Raus s mantijama!

Nakon što je održao kratki govor isti taj župnik dao je ruku gradonačelniku, osobi koja živi i radi kršeći gotovo sve Božje zapovijedi. Takav je red, rekli bi neki, ali meni je dosta reda, muka mi je od toga kako se svi pravimo da je nešto u redu kada nije, i da šutimo stalno kao pizde. Najgore od svega jest to što nisam neki zatucani ateist koji se nikada ništa ne zapita jer mu je sve navodno jasno, niti ikad osjeti potrebu za pomoć od više sile ili pravde. Osjećam da ovome svijetu treba Bog, postojao on ili ne, samo bih volio kada bi njegovi predstavnici na planeti, bili manje licemjerni i isključivi u svom poimanju vjere i ljudske dobrote. Isto tako, nakon što sam u nekoliko prigoda imao priliku razgovarati s ekipom iz suprotnog tabora, radikalnim ateistima koji se javno bore protiv Vatikanskih ugovora a privatno i među sobom komentiraju kako religiju treba uništiti, vidim kako nemam što ni tamo tražiti. Ti aktivisti imaju tešku fobiju od križeva i šahovnice a svojedobno su se čak i hvalili , kada je jedan njihov simpatizer napao staricu u centru Zagreba. Da citiram jednog: „Dobila je što je tražila“. U usporedbi s tim domaćim „Crvenim kmerima“ čak i naši najzadrtiji biskupi doimaju se tolerantnima.  

Demokraciju, ustvari civilno društvo shvatili smo kao priliku da vršimo selekciju čiju patnju priznajemo a čiju ne, ali i da slobodno mrzimo sve one koji ne misle isto kao mi. Nema smisla generalizirati, i među svećenicima i među pripadnicima civilnog društva ima pojedinaca koji istinski vjeruju u svoje poslanje, i koji stvarno čine dobro, ali glasovi koji dolaze iz oba smjera puni su nerazumijevanja i zlobe. Naravno, tu je i onaj pogled koji većina odraslih ljudi dobro podnosi ali koji djeca definitivno osjete a to je pogled kojim većina gleda manjinu.  U našem društvu, manjina je glasna, često glasnija i od većine, ali problem nastaje kada ne pripadaš ni manjini, ni većini, već si jednostavno svoj. Misliš svojom glavom i o svemu imaš zasebno mišljenje koje nerijetko odudara od svjetonazora ili ideologije kojom bi te željeli etiketirati oni koji misle u grupama i masama, većim ili manjim, tak svejedno, kad ne misle sami.

Na početku filma „Conan Barbarin“ otac priča sinu o svijetu koji ih okružuje kao i o njihovom Bogu Kromu koji je ratnik a gledatelj lako može zamisliti kako je u ta davna vremena za opstanak čovjeka bio nužan Bog koji je nosio mač jer se od mača umiralo ali i živjelo. Vjera i odnos prema nebu je nešto iz naše dubine ali sve to što osjećamo i mislimo, isto tako zavisi od naše okoline, od odgoja, posla, načina života, pa i životnih mogućnosti. Todorići, Rajići i Kerumi, nemaju istog Boga kao sirotinja u ovoj zemlji.

Oni mogu ići u isti Crkvu, ali osjećaji dok se mole, kada se obraćaju nebeskoj sili, nisu i ne mogu biti isti, pa samim time, ni molitve ne idu na istu adresu. Bit će da sam u ovom tekstu tek malo zagrebao površinu ove svevremenske priče koja nema kraja. Bit će da sam htio malo olakšati dušu, staviti malo na papir osobnu ljubopitljivost prema pitanju vjere i Boga. Možda sam umjesto ovoga svega trebao jednostavno napisati ili viknuti, Bože pomozi nam, u nadi, da će me barem ljudi čuti, ako me već ne čuje On.

 
You need Adobe Flash Player to view this.
Download it from Adobe.