SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SIMBOL VREMENA
 
Crni telefon: Veza Steve Krajačića, Ante Todorića i priča o Agrokombinatu i Agrokoru
Autor/izvor: Domagoj Margetić
Datum objave: 23.07.2017. - 11:01:12
KOLUMNA - Osjećali smo se kao da ulazimo u davno zapečaćenu vremensku kapsulu iz zlatnog vremena samoupravnog socijalizma, vremensku kapsulu u kojoj su pohranjene kako će to vrijeme pokazati neke od značajnijih tajni i memorabilija onoga što danas popularno nazivamo demokratskom tranzicijom kraja 1980-ih i početka 1990-ih godina dvadesrtog stoljeća. 

Kroz ostakljenu stijenu koju su činila dvokrilna drvena vrata, ušli smo u polukružni kabinet, u prizemlju malog dvorca u blizini Zagreba. Uz lijevi zid nalazila se velika stilska komoda puna dokumenata, registratora, bilješki i rokovnika. U desnom kutu nalazila se ručno rađena hrastova, kutna vitrina za knjige, u kojoj se nalazila zbirka Titovih sabranih djela i knjiga o Titu, a točno nasuprot ulazu, veliki drveni radni stol. Iza stola nalazio se očito ručno rađeni hrastov stolić, a na njemu crni telefon. Točnije stari Siemensov telefon na navijanje korišten za internu komunikaciju unutar poduzeća, koji je preko glavne telefonske veze mogao imati i tzv. „vanjsku vezu“. 

Bio je to tajni kabinet Ivana Krajačića – Steve, kojeg je koristio za tajne sastanke i susrete s akterima nekadašnjeg tzv. „hrvatskog proljeća“ od početka 1960-ih, pa sve do početka 1980-ih godina, kad je prema tvrdnjama svjedoka zadnji put boravio u tom prostoru. Sam dvorac pripadao je nekadašnjem Agrokombinatu, pa je sav inventar bez obzira što Agrokombinata nije bilo već desetljećima, još uvijek nosio inventarne oznake i pločice tog nekad moćnog društvenog poduzeća u socijalističkoj Jugoslaviji, kojem je na čelu bio Krajačićev osobni prijatelj, a kako mnogi tvrde i štićenik Ante Todorić, otac kasnijeg osnivača i vlasnika Agrokora Ivice Todorića.

„Ovdje se ništa nije mijenjalo od osamdesetih“, rekao je čovjek koji nam je otključao kabinet.

„Nakon Steve nitko nije koristio niti ulazio u ovaj prostor. Samo smo ga povremeno čistili. Sve što je bilo ovdje 1985. to je i danas ovdje u ovoj sobi“, dodao je, „Stevo nikad nije koristio direktnu vanjsku telefonsku liniju. Imao je posebno spojen ovaj interni telefon, koji je onda po potrebi, ali jako rijetko preko vanjske linije povezivan s traženim brojevima“.

„Sad je novi vlasnik najednom ipak naredio da očistimo cijeli dvorac. Kad sam ga pitao što ćemo s ovim kabinetom, samo mi je ponovio – počistite, što se mene tiče sve pobacajte u smeće“, prepričavao je naš slučajni sugovornik i vodič kroz ove malo poznate memorabilije tranzicije u bivšoj Jugoslaviji.

„Rekao sam mu da je ovo Krajačićev kabinet i da možda ne bi trebalo baš sve pobacati. Ali samo je dodao da želi da ispraznimo vilu za preuređenje“, ponavljao je Dragec koji je zadnjih dvadesetak godina proveo kao čuvar ovog kompleksa kojim je nekad upravljao Agrokombinat Zagreb.

Znao sam, naravno, za ovaj Krajačićev kabinet i iz drugih izvora, a kad sam čuo da se iz Agrokombinatovog dvorca stvari bacaju na smeće, odlučio sam otići na tu lokaciju i pokušati vidjeti možemo li što od Krajačićevog kabineta ipak izvući i spasiti. Nažalost nije nam bilo dupušteno fotografiranje, iako niti danas ne znam iz kojeg razloga, ali se vrlo jasno sjećam rasporeda i izgleda samog kabineta, kao i prizemlja vile u kojoj se ta soba nalazila. Vila je sagrađena sredinom 19. Stoljeća, a Krajačiću je bila posebno značajna zbog svrhe koju je imala u Drugom svjetskom ratu. Naime, upravo na tom imanju, Krajačić je održavao tajne razgovore s dijelom ustaškog i rukovodstva tzv. „NDH“, te su se sastanci, a na jednom od takvih je dogovorena i razmjena Andrije Hebranga, održavali upravo u toj vili, koja se na neki način nalazila na „ničijoj zemlji“, između partizanskih i ustaških borbenih linija.

Kad se kasnije vila našla pod upravljanjem jednog od poduzeća u sklopu nekadašnjeg Agrokombinata Zagreb, Stevo Krajačić je nakon formalnog povlačenja iz ondašnjeg Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, upravo u toj vili organizirao svoj tajni kabinet, daleko od očiju javnosti, ali daleko i od očiju svojih nekadašnjih partijskih drugova, te tajnih službi za koje i nije bio potpuno siguran za koga rade. Mnogi upućeni svjedočili su o tome kako je upravo iz tog kabineta Krajačić rukovodio projektom tranzicije i društveno – političkih promjena kojima smo svjedočili nakon njegove smrti, krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina. Osim toga, najpovjerljiviji sastanci hrvatskog političkog, partijskog i tehnokratskog vrha krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina, sve do sloma tzv. „Hrvatskog proljeća“ održavani su u tom skrivenom, četrdesetak kilometara udaljenom od Zagreba, Krajačićevom uredu. Bio je to početak nečega što danas neki nazivaju Krajačićevim klanom. 

Što god netko mislio, činjenica je da su brojni akteri tog vremena, koji su bili izravno povezani sa samim Krajačićem na kraju 1990-ih godina završili kao ključni ljudi tranzicijskih procesa i igara oko raspada bivše Jugoslavije, te nastanka onog što danas nazivamo Republikom Hrvatskom. Tranzicijskim procesima upravljali su i na ključnim pozicijama moći bili upravo Krajačićevi ljudi. To ni na koji način nije sporno. Krajačićev tajni kabinet smješten u Agrokombinatovoj vili između Zagreba i Karlovca bio je ključno mjesto na kojem su zacrtane dugoročne smjernice jedne tehnokratske elite, koja je rušeći Jugoslaviju i sistem samoupravljanja „iznutra“, osiguravala svoje buduće pozicije moći u predstojećem tranzicijskom razdoblju. Nije, dakle, u tranziciji bilo „kako je kome grah pao“, nego kako su kome podijeljene karte u procesima koji su se jednim svojim dijelom odigravali upravo preko ovog od javnosti skrivenog Krajačićevog kabineta, čije je postojanje do danas zapravo ostalo potpuna nepoznanica.

Međutim, činjenica da je Ante Todorić u Agrokombinatovoj vili u blizini Zagreba, omogućio Ivanu Krajačiću Stevi i njegovom krugu održavanje tajnih sastanaka, dogovora, susreta i kojekakvih razgovora, dovoljno govori o tome u kojoj je mjeri sve ono što se događalo tijekom i nakon procesa raspada Jugoslavije, dio projekta jedne elite koja je davno prije rušenja Jugoslavije unutar same Partije, dakle unutar samog Saveza komunista Jugoslavije i Saveza komunista Hrvatske, ali i drugih republičkih organizacija, izvršila tihi državni udar, nakon kojeg je raspad Jugoslavije bio moguć.

Iako mnogi danas Krajačićevu ulogu, kao uostalom i ulogu Todorića starijeg mistificiraju oko mita o nekakvoj tobožnjoj borbi za državno osamostaljivanje Hrvatske i nekakvu tobože nacionalnu slobodu, cijela priča se vrtila oko ekonomije. Bila je to tehnokratska elita, nastala uz pomoć Krajačićevog parapartijskog, paradržavnog, paraobavještajnog i parapolicijskog aparata, kojoj je cilj bio uspostava novih odnosa ekonomske, financijske i bankarske moći na jednom prostoru. Nisu oni toliko bili zainteresirani za apsurd i eksperiment nazvan „neovisnom Hrvatskom“ (ma što to bilo), njihov je cilj bio jasan – kontrola i preuzimanje pozicija moći u ekonomiji jednog ekonomski važnog prostora na jugoistoku Europe. Uz to, bili su tu naftni interesi Jugoslavije, koje je kontrolirao isključivo Krajačićev klan, kao i kontrola paradržavnih tokova međunarodnog krijumčarenja droga i oružja.

Krajačićev tajni kabinet u toj je velikoj igri, u kojoj su ulozi bili naši životi i naše sudbine, odigrao je jednu od ključnih uloga i bio je strateški najvažnija paradržavna institucija iz koje se cijela ova tranzicijska operacija divlje tajkunizacije, kao i ranije pljačke državnog odnosno društvenog novca iz tadašnjih društvenih poduzeća, te prebacivanje tog novca na tajne račune u inozemstvu kod banaka čiji su osnivači također bile društveno-pravne osobe iz bivše Jugsolavije, a koje su kontrolirali Krajačićevi tehnokrati. Nitko, zapravo, do danas ne zna koliko je ta tehnokratska struja pod Krajačićevim pokroviteljstvom (a Ante Todorić i primjerice Vanja Špiljak bili su sami vrh te strukture) iznijela u inozemstvo novca iz društvenih poduzeća u razdoblju od 1968. do kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. No i nakon raspada Jugoslavije, tu istu financijsku infrastrukturu, dakle iste banke registrirane u inozemstvu koje su bile djelomično u vlasništvu društvenih firmi iz Hrvatske, koristila je novca politička elita u dogovoru s tehnokratskom elitom, od kojih su mnogi nakon 1990. godine postali moćni tajkuni, ili pak utjecajni politički moćnici.

A ovaj crni Siemensov telefon na radnom stolu iz Krajačićevog kabineta trajna je memorabilija postojanja paralelnih centara moći u ovoj paradržavici, iz kojih se u sjeni upravlja kojekakvim političkim, ekonomskim i društvenim procesima na ovim prostorima. Crni telefon tranzicije kao uspomena na to da je država poslužila kao paravan jednoj eliti za nevjerojatnu pljačku i bogaćenje, ratno profiterstvo i dogovoreni rat, na stjecanje krvavih tranzicijskih profita koji se mjere u desecima milijarda eura.

Sačuvao sam stvari iz Krajačićevog kabineta u Agrokombinatovoj vili baš zato. Kao trajni podsjetnik na to kako je sve ovo počelo. I tko je i kako, ali i zašto režirao raspad jedne države i rušenje samoupravljanja. Zbog profita, a ne zbog lažne i besmislene „nacionalne slobode“.

Fotografija: Domagoj Margetić

*zabranjeno korištenje bez izričite dozvole autora