SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
EKOLOGIJA
 
Čuvajte okoliš, to je ulaganje u budućnost
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 08.11.2015. - 16:37:00
Zadnja izmjena: 08.11.2015. - 16:40:31
KOLUMNA - U danu političkog zagađenja, kad sve dreči od natmurenih faca i isukanih šaka, čovjek se odluči odmoriti od svega, pročitati nešto pametno što bi mu koristilo.
Dok mnogi glasuju po savjesti i prema programima koje njihovi lideri ne bi ukapirali ni da im trakturom ulijevaju u mozak, na drugu bandu uopće ne razmišljaju o budućnosti. Fućkaš ovu političku budućnost. Ni jedna politika ju nije donijela jer crpi ''greške'' iz povijesti bogateći pojedince na račun siromašnog puka. A upravo to bogaćenje i nesrazmjer potrošnje i mogućnosti zaintrigiralo me je tekstom o ekološkom otisku (odnos između ljudskih zahtjeva i zemljine regenerativne sposobnosti).

Tu se prvi put susrećem i s terminom ''globalni hektar'' (gha). Uglavnom, po istraživanju potrošnje resursa i regenerativne sposobnosti Hrvatska po glavi stanovnika troši 3,4 GHA na raspoloživih 2,8GHA, što je prevedeno u laički razumljivi jezik polovica Hrvatske. Toliko potrošimo. Ta potrošnja se mjeri kroz sve moguće parametre, od ispuštanja CO2 u zrak do njegove razgradnje, od potrošnje vode i njene regeneracije, polja, energija, hrana, šume. Svaka sitnica na ovom svijetu dio je globalne potrošnje kojom smo zadužili već dva planeta veličine Zemlje. U tom okviru stvaramo i ekološki dug. Mnogi će se pitati kako možemo stvarati takav dug kad ne postoji egzaktno mjerilo ''posudbe''.

Naša odgovornost i savjest su kvalitetan ulog za otplatu ekološkog duga. Postoje globalni zagađivači, no odgovornost počiva upravo na nama. Materijalizam, konzumerizam, ekonomski hedonizam, sve to utječe na globalna kretanja iscrpljivanja resursa. Betonizacija obale koja urušava izgled Mediterana i smanjuje poljoprivredne kapacitete jedna su od mikroporozija koje razgrađuju bezbrižnu budućnost naše djece. Odnos prema Zemlji pokazuje odnos prema našoj djeci, potomstvu kojem ostavljamo potrošeni planet što grca pod našom zahtjevnošću. Za propast ovog planeta nitko drugi neće biti kriv do nas samih. Potrebno je samo malo. Edukacija koja počinje od nas samih.

Sjetite se kako smo kao klinci bili učeni bacati papirić u koš, zatvarati vodu da ne bude restrikcije, isključiti sijalice zbog potrošnje energije. Sjećam se da smo skupljali papir i staniol iz kutija cigareta i prodavali ga Uniji. Recikliranje je buduće rudarstvo ovog svijeta. Na otpadu će se tražiti resursi za buduću proizvodnju. Možda nas to natjera na nova formiranja gradova u kojima će zgrade biti hibrid parkova i stambenih prostora, možda ćemo imati hidroponije za uzgoj hrane, možda promijenimo svoje prehrambene navike i postanemo manje zahtjevni. Možda svojim novim navikama prisilimo bogate tvorničare da nam ne prodaju jeftine proizvode kojima nas truju da bi se obogatili. Što će jesti za stotinu godina? Novac koji su akumulirali? Sve počinje od nas samih i mi smo sami krivi za posljedice koje osjećamo. Trenutno ste mirni jer u trgovačkim centrima ima svega i jeftino je. Koliko je zapravo jeftino ako ide na račun ovog planeta? Svaki vaš sljedeći korak, izbor, kupnja postaje leptirov efekt.

Promijenimo li kao pojedinci svoje razmišljanje promijenit ćemo i globalnu svijest. Čuvajući dan u sadašnjosti darovat ćemo godinu našoj djeci u budućnosti. Gledam snimke ljetnih dana u prošlom stoljeću. Ljudi se kupaju u čistoj Savi. Temperatura rijeke 24°C, zraka 27°C. Danas se ne čudimo temperaturama od 36°C. Zašto je to tako? Pogledajte što sve bacamo od kemikalija u kanalizaciju, gdje odlaze otpadne vode, što ispuštamo u zrak i koliko puta smo se uopće upitali da sve što bacamo bacamo sebi u lice, dušu, tijelo.

Naša destruktivnost dovest će nas do krajnje granice. Imat ćemo pun frižider i udobne stanove, a onda će sve nestati. Zarađivat će se na respiratorima, pročišćivačima vode, sintetizatorima hrane, zbog polucija i zračenja hodat ćemo u skafanderima i prihvaćati situaciju prebacujući krivnju na političare, tvorničare, razvijene zemlje, bogataše. A sve se moglo riješiti bačenim papirom u koš. Temeljem našeg odnosa spram prirode, spram nas samih. Naša nesavjesnost je bumerang koji se vraća iz budućnosti.

Već živimo na veresiju i trošimo zalihe naših prapraunuka. Tko je onda odgovoran? Svi smo mi kockice u mozaiku slike koju stvaramo svojim ponašanjem. Bojim se rezultata naše ''umjetnosti''. Slike koju nitko ne želi gledati, a sve vodi baš njoj.