SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
MEĐUNARODNI DAN OSOBA S INVALIDITETOM
 
Danas je naš dan i nećemo odustati od borbe
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 03.12.2017. - 19:16:21
KOLUMNA - Međunarodni je dan osoba s invaliditetom. Čitam izvještaj naše pravobraniteljice Anke Slonjšak o gotovo 7.000 osoba s invaliditetom koje je segregirano u raznoraznim ustanovama. 

Mislio sam se samo novinarski referirati na silne i zastrašujuće podatke kojima bi samo reciklirao užas koji se događa u Hrvatskoj. A užas je blaga riječ za situaciju u kojoj se nalazi prosječna osoba s invaliditetom. Kao mladić od nepunih osamnaest godina upoznao sam mnoge mlade ljude u kolicima. Kvadriplegičari što od skoka u more, što od pada s voćki, što automobilske nesreće, što stradavanje u ratu. 

Roditelji brižni, strepe nad time hoćemo li preživjeti, hoće li nam zacijeliti rane od ležanja ili sjedenja, mole i kume medicinske sestre da baš njihovo dijete posebno pripaze jer je ono uistinu važno za ovaj svijet, njih i obitelj koja ih čeka. Sestre im ne mogu objasniti da ih je premalo, da spadaju s nogu od teškog rada i da im treba podrška države. Kad se sjetim da većina nas nije htjela ići kući iz Varaždinskih toplica jer smo bili maženi i paženi. Imali smo svoju slobodu. Sestre su razumjele našu potrebu za izlascima, druženjima, otkrivanjima samih sebe, prihvaćanju invaliditeta. 

Da, nisu trebale, no bez problema bi usred noći spremale nas u krevete, prale i brinule o nama kao da smo njihova djeca ili brat, sestra. Bilo je to doba Domovinskog rata i na nekog u kolicima se daleko humanije gledalo nego danas. A danas, OSI-i su segregirani i nemaju gdje. Oni mladi ljudi s početka kolumne su postali zreli ljudi, puni života koji i dalje ovise o tuđoj pomoći, u većini svojih ostarjelih roditelja. Uistinu, kako kaže Slonjšak, ljudi su zabrinuti zbog svoje sudbine, upadaju u depresiju i ne osvješćuju svoje vrijednosti niti razvijaju svoje potencijale. Kako njoj, tako i meni, javljaju se ljudi i mole za diskreciju. Ne znaju kamo bi sa sobom. Ne žele umrijeti. Žele živjeti, izaći, osjetiti ljubav, kretanje i prihvaćanje. 

Mnogi, koji žive u nekim od ustanova i domova, jadaju se da su im uvjeti nikakvi, nemaju svog života, ne izlaze jer su koncerti i predstave kasno, a regule su takve da postoji ''povečerje'' nakon kojeg si u krevetu i gotovo. Skrb o nepokretnima je loša, nekvalitetna, nema dovoljno osoblja, osobna higijena nije na nekom nivou, a sve to košta, ljudi si ne mogu sa svojih 1250 kuna invalidnine priuštiti bolje i skuplje domove koji opet ne garantiraju neku kvalitetnu skrb. 

Sjetimo se onih skupih ''ubožnica'' u kojima su nepokretni izgorjeli jer kuća nije imala dizala, a oni su bili na drugom katu. Ljudi me zovu i plaču na telefon. Ne kuže da bih i ja najradije plakao s njima. No, ne mogu. Zovu me ''Kapetane'' jer sam postao njihov glas iz tame. Žele živjeti, boriti se, voljeti, djelovati u društvu. Mnogi nemaju ni dana radnog staža jer su se bojali izgubiti kakvu-takvu nasljednu mirovinu, a s eventualnim poslom kojim bi si osigurali novac za sve skuplje supozitorije i ostala pomagala za inkontinenciju, ne bi si mogli osigurati mirovinu s kojom bi bili mirniji i dobro zbrinuti. 

Prava i mogućnosti za život u Hrvatskoj su i više nego jadna. Kad sam o tome pisao 24. srpnja ove godine, i kad su tu kolumnu prenijeli gotovo svi mediji, sve je zatitralo i stalo nakon dva dana. Dva dana! Toliko smo bili važni. Mi i Vukovar smo sigurna tema za jedan dan, a onda nas odlože za nagodinu. Godinama se zalažem za izgradnju doma za OSI. Pozvan sam u emisiju ''Normalan život'' Ane Tomašković na Hrvatskom radiju gdje bismo početkom 2018. trebali govoriti o položaju i potrebama OSI u našem društvu. Krenem istraživati o domu za invalide koji se trebao graditi na Jarunu. Od svih mogućih tekstova koji su godinama bili dostupni, ostao je samo jedan iz 2009. na Dnevnik.hr. Pompozno se najavljuje izgradnja doma za OSI! Prije osam godina! Cijeli projekt je započeo 1982. godine?!

Godine 1992. je održan sastanak o ponovljenoj izgradnji. Tad su prisustvovali i moji roditelji, pokojni dr. Nanković,  nekolicina OSI-a. Obećanja su padala iz vedrog neba ko bomboni u crtiću. Tri i pol desetljeća kasnije mi i dalje se borimo za Dom za OSI, za Spinalni centar u kojem bi i kvadriplegičari bili rehabilitirani za samostalan život, borimo se za inkluziju i reintegraciju u društvu te da ne umiremo po staračkim domovima poput nekog nepotrebnog tereta. 

Danas je Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Već sutra ćemo biti zaboravljeni od strane preplaćenih političara koji nas tapšaju po ramenima pred izbore. Ima nas gotovo pola milijuna. Građani smo drugog reda, odbačeni i prezreni od društva u kojem živimo i kojem još toliko želimo dati. Ovih 7.000 ljudi samo pokazuju da segregacija nije razlog nemogućnosti jer dok ima za luksuzne automobile, fontane i druge onanije, onda ima i za nas. Segregacija je dokaz stanja svijesti ove nacije. Dok je u Europi normalno vidjeti ljude u kolicima u diskotekama, koncertima, kulturnim i sportskim događanjima, dok ih je normalno vidjeti u zagrljaju svojih partnera, kod nas kao da smo u 1941. godini; invalide, Židove, Rome, homoseksualce treba iskorijeniti i purificirati društvo bez nepotrebnih nakaza. 

Danas je naš dan i nećemo odustati od borbe. No da bismo uspjeli trebamo glas svih vas, a ne ponekog Mohikanca kojeg zagluše slatkorječivi političari i mediji kojima nije važna socijalna tematika jer tu nema škandala, stražnjica i grudi.