SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
ENERGETSKE VEZE
 
Druga linija rusko-kineskog naftovoda: Loša vijest za Europu
Autor/izvor: Branimir Vidmarović
Datum objave: 03.01.2018. - 19:49:00
Zadnja izmjena: 03.01.2018. - 19:52:16
KOLUMNA - Kineska agencija Xinhua 1. siječnja 2018. objavila je da je otvorena druga linija naftovoda između Rusije i Kine. 

Duga gotovo tisuću kilometara, linija se proteže od grada Mohe na granici sa Rusijom do Daqinga u sjeveroistočnoj provinciji Heilongjiang. U Mohe linija ulazi kroz ruski grad Skovorodino. 

Jiang Changliang, generalni upravitelj Kineske nacionalne naftne kompanije (CNPC) koja je gradila naftovod, pojasnio je da je nova linija izgrađena paralelno već postojećoj cijevi s ciljem udvostručenja kapaciteta uvoza i daljnjeg jačanja energetske suradnje sa Rusijom. Nova linija udvostručit će kineski uvoz ruske sirove nafte, od 15 do 30 milijuna tona nafte godišnje. Prva linija, kapaciteta 15 milijuna tona, puštena je u pogon 2011. Dosad je, prema navodu Xinhua, transportirala 110 milijuna tona nafte, što znači da je u određenim trenucima operirala i više od službenih kapaciteta. 

Kineski odvojci dio su velike ruske naftne magistrale pod nazivom Istočni Sibir-Tihi ocean (ISTO). Ukupna duljina ISTO iznosi ogromnih 4,7 tisuća kilometara. Konačno odredište naftovoda je luka Kozmino pokraj Vladivostoka, odakle se sirova nafta izvozi u Japan te Južnu Koreju.

Kao ogroman potrošač energije, Kina je u prvih deset mjeseci 2017. uvezla 349 milijuna tona sirove nafte, odnosno 11.8% više nego prethodne godine, navodi Xinhua. Najveći uvoznici su Rusija, Saudijska Arabija i Angola – zemlje koje predstavljaju tri velike regije i koje nisu slučajno dio inicijative Pojas i put. Iako kineska Vlada dugoročno i ambiciozno nastoji razviti obnovljive izvore energije te u energetsku diversifikaciju inkorporirati i nuklearne reaktore (o kojima je SEEbiz pisao ranije), uvoz sirove nafte i plina je još uvijek prihvatljivo  instant-rješenje. 

Pogotovo kada se trguje po nepovoljnim uvjetima.

No, kao što je slučaj sa plinovodom Snaga Sibira, dugoročna cijena je vjerojatno daleko niža od trenutno tržišnih, takozvanih „spot“ prodaja. Ugovor na 30 godina, koji je sklopljen za plin Snage Sibira, potpisan je u svibnju 2014., prije drastičnog pada cijene energenata. S obzirom da ondašnje političke prilike, veliki ruski zaokret prema Kini je najvjerojatnije bio temeljen na ustupcima: niskim, fiksiranim, ili naftno-uvjetovanim cijenama plina. U to je vrijeme na Gazprom utjecala i niska cijena turkmenistanskog plina. Analitičari smatraju da je aktualna tajnovitost cijene vrlo indikativna i zabrinjavajuća.

Osim toga, tu su i unutarnji gubici proračunskih sredstava. Ruske novine Vedomosti objavile su da se početkom 2017. Rosnjeft žalio na tarife Transnjefta za isporuku nafte preko dijela magistrale koji prolazi kroz Kazahstan. Radi se o tome da je za potrebe isporuka Rosnjeft morao kroz Kazahstan pumpati tešku naftu iz ruske regije Baškortostan, koja ima veliku razinu sumpora. Prema ugovoru sa CNPC, razina sumpora ne smije biti viša od 1,6%. Zbog toga se nafta miješa sa zapadnosibirskom naftom koju pruža Transnjeft, a koja je zbog velikih razdaljina morala nametnuti visoke tarife.

Naravno, ruska nadležna tijela udovoljila su zahtjevu Sečinovog Rosnjefta pa je tako država de-facto počela sponzorirati naftnog diva. Ruski energetski sektor teško je pogođen zapadnim sankcijama i cijenama energenata. I dok cijene nafte i plina polako rastu zahvaljujući konsolidaciji proizvodne politike osnovnih aktera, ruski energetski divovi moraju namiriti ogromne troškove izgradnje cjevovoda, stranih dugova i niskih cijena na plin. Očigledno je odlučeno da je najbolja strategija srednje- i dugoročna „igra brojeva“, odnosno veliko proširenje tržišta koje se oslanja na poboljšanje ruskih vanjskopolitičkih veza i kontakata. 

Od tri ugovora koje je Kina za navedene isporuke nafte sklopila s Rosnjeftom i Transnjeftom jedan je potpisan na 25 godina. U sklopu sporazuma ruske naftne kompanije dobile su kineske kredite, 15 milijardi dolara za Rosnjeft i 10 milijardi za Transnjeft što slikovito opisuje financijsko stanje u ruskoj energetici, uvjete te odnose snaga u rusko-kineskim odnosima.

Bitna je i prezentacija. Unatoč tome što je u Akcijskom planu inicijative Pojas i put – jedinom „službenom“ dokumentu posvećenom velikom projektu – energetska granična interkonekcija spomenuta u jednom malom paragrafu, kineska glasila su brže-bolje naglasila da je naftovod dio projekta Pojas i Put, pri čemu su ignorirale počasni simbolizam bilateralne suradnje s Rusijom koju nastoji promovirati Moskva. Osim nacionalnih ciljeva, uz pomoć takve prezentacije lokalne vlade nastoje izboriti veći proračun i opravdati troškove jer se u sklopu borbe s rastućim dugom i korupcijom nalaze pod rigoroznim povećalom Pekinga.

Očigledno je da se zbog loših ekonomskih i političkih prilika Rusija odlučuje na potencijalno riskantnije poteze. U isto vrijeme kada su ruske vlasti objavile o završnoj fazi prodaje raketnog sustava S-400 Turskoj, pojavila se vijest o tome da Turska namjerava revidirati pravac plinovoda Turski tok. Prema navodima turskih medija, Ankara je odlučila da će umjesto Grčke, plinovod biti usmjeren prema Bugarskoj s ciljem prodaje plina u EU. Iako iz ovih objava nije jasno o kojem pravcu se radi (budući da se

Turski tok sastoji od dva pravca), sasvim je moguće da je zbog Erdoganovog ustupka u kupovini S-400, Putin morao pristati da Turska, a ne Rusija, dobije primat na preprodaju plina zemljama EU-a. 

Za kraj, Bloomberg prognozira da je rusko povećanje isporuke Kini loša vijest za Europu. 

„Budući da će druga svjetska ekonomija kupovati više sirove nafte (a Rosnjeft nema dovoljno raspoloživih kapaciteta, op. autora), isporuke u baltičku luku Primorsk bit će smanjene, što će dovesti do porasta cijene za Europu“, piše Bloomberg. 

 
You need Adobe Flash Player to view this.
Download it from Adobe.