SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
PRITISCI
 
Generalski zbor vrši pritisak na pravosuđe kako bi se zataškali ratni zločini u Sisku
Autor/izvor: Domagoj Margetić
Datum objave: 26.07.2017. - 10:45:19
KOLUMNA - Kad sam prije desetak godina svjedočiou beogradskom Specijalnom tužiteljstvu za ratne zločine o mojem novinarskom istraživanju ratnih zločina nad uglavnom srpskim civilima u Sisku, odmah po povratku u Hrvatsku tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić uputio mi je poziv da se kao svjedok javim i tadašnjem županijskom državnom odvjetniku u Sisku Stipi Vrdoljaku.

Na svjedočenje sam došao u Vrdoljakov ured u prisutnosti odvjetnika, sa cjelokupnom dokumentacijom o ratnim zločinima nad civilima u Sisku tijekom 1991. I 1992. godine, koje sam prikupio tijekom istraživanja, a od kojih je većina bila klasificirana kao „strogo povjerljivo“ i označena kao „državna tajna“. Nakon mojih svjedočenja i predaje dokumentacije u Beogradu i Zagrebu, pokrenuta je i službena istraga u kojoj je kasnije uhićen i Đuro Brodarac, te drugi članovi njegove grupe, od kojih su neki u međuvremenu i osuđeni za dio sisačkih zločina.

No, drugi dio priče o zločinima, činilo se kako Državno odvjetništvo ne želi dirati. Jedan od glavnih vojnih i političkih dužnosnika HDZ-a osumnjičen za odgovornost za ove zločine, nakon Brodarca u svim dokumentima i svjedočenjima spominje se Ivan Bobetko. Nije, dakle, točno kako to tvrde iz tzv. „generalskog zbora“ da „netko sad izvlači“ nekakve slučajeve protiv hrvatskih generala. Nego je situacija upravo suprotna. Netko je desetak godina, i više skrivao istražne spise Slučaja Sisak i prikrivao ulogu pojedinih generala i lokalnih warlordova iz najviših HDZ-ovih ratnih struktura, kako ne bi došlo do sudskog procesuiranja zapovjedne i političke hijerarhije koja je odgovorna za ratne zločine protiv sisačkih civila početkom 1990-ih godina.

Naime, u Slučaju Sisak, više nego u drugim sličnim slučajevima poput onih u Gospiću ili Osijeku, inkriminirana je cjelokupna HDZ-ova ratna hijerarhija, što direktno i indirektno inkriminiora i sam ratni vrh HDZ-a za zločine nad desecima ili čak i stotinama srpskih civila na širem području Siska. Đuro Brodarac i Ivan Bobetko, osim što su bili policijki i vojni dužnosnici nadležni za područje Siska, bili su i u najužem političkom vodstvu HDZ-a. Strogo povjerljivi dokumenti o Slučaju Sisak jasno dokazuju kako ne postoji nikakva mogućnost da niti Brodarac ni Bobetko nisu imali informacije o ilegalnim uhićenjima, odvođenjima, nestancima, mučenjima, zatvaranjima, ilegalnim logorima i ubojstvima, kao i pojedinim masovnim grobnicama civila na području za koje su politički, policijski i vojno odgovarali. Osim toga, njih su dvojica u istoj mjeri  bili direktno nadređeni jedinicama koje se smatra najodgovornijima za zločine u Sisku. Prva je jedinica tzv. „Handžar divizija“, jedinica unutar regularnog sastava MUP-a, kojoj je direktno nadređeni zapovjednik bio Brodarac, a čiji je neposredni ratni zapovjednik bio Ekrem Mandal. Druga jedinica su Vukovi, čiji se jedan od zapovjednika i našao na optuženičkoj klupi u optužnici kojom je bio obuhvaćen i Brodarac.

No, ono najopasnije za ratni Zagreb je što Slučaj Sisak otvara ozbiljno pitanje. Jesu li ratni zločini poput ubojstava Srba u Sisku bili sistem? Je li postojao tajno osmišljen i organiziran plan u vrhu HDZ-a, za koji su znali i Franjo Tuđman, ali i drugi pripadnici vrha HDZ-a, kako se to navodi u povjerljivoj dokumentaciji, a koji je podrazumijevao etničko čišćenje srpskih civila na širem području Siska početkom ratnih sukoba devedesetih godina? Je li moguće da informacije o masovnim nestancima civila, ubojstvima, masovnim organiziranim hapšenjima i zatvaranjima u ilegalne logore, koja su provodile regularne jedinice MUP-a Hrvatske pod zapovjedništvom Brodarca i Bobetka, nisu stigle do državnog vrha u Zagrebu? Zašto su spisi o Slučaju Sisak klasificirani kao „strogo povjerljivi“ i najvećim dijelom označeni kao „državna tajna“? dokumentacija kojom raspolažem, kao i strogo povjerljivi dokumenti tadašnjeg SIS-a i Ministarstva obrane, od kojih su neki potpisani po Josipu Perkoviću, tadašnjem pomoćniku ministra obrane, jasno dokazuju kako je državni vrh za ratne zločine u Sisku – znao.

Iz nekog razloga, Zagreb je odlučio okrenuti glavu od onog što se događalo u Sisku. Tuđman je odlučio nereagirati, čime je prešutno Brodarcu i Bobetku dano zeleno svjetlo za nastavak operacija koje su se odvijale u zoni njihove odgovornosti.

Bobetka se, dakle, ne tereti tek tako za neke neprovjerene navode, nego za odgovornost za ratne zločine protiv civila u Sisku 1991. I 1992. Godine, i to za optužbe koje se temelje na iskazima neposrednih svjedoka, koji su preživjeli ilegalna hapšenja i zatvaranja u sisačke logore smrti, kojima je upravljala hijerarhija na čijem su se vrhu, prema iskazima svjedoka, ali i prema raspoloživoj dokumentaciji nalazili upravo Đuro Brodarac, koji nakon što je umro u zatvoru kao osumnjičenik za ratne zločine i nakon što je pokopan sa svim državnim generalskim i političkim počastima nije odgovarao za ratne zločine, te Ivan Bobetko, koji sad pokušava izbjeći kaznenu odgovornost tako što se preko „generalskog zbora“ vrši nevjerojatan pritisak na pravosuđe i Državno odvjetništvo, kako bi se onemogućilo daljnje procesuiranje sisačkih zločina.

Treba pritom otvoreno reći. Za neprocesuiranje ratnih zločina u Sisku najzainteresiraniji je upravo vladajući HDZ i njegova ratna hijerarhija, jer bi se procesuiranjem Slučaja Sisak i izlaskom u javnost svih detalja ovih organiziranih ratnih zločina, moglo razotkriti i HDZ-ovu ulogu u hijerarhiji zločina. Uostalom odvedu li tragovi prema političkom vrhu iz devedesetih na optužnici za ratne zločine prema postojećim hrvatskim zakonima može se naći i sam HDZ kao politička stranka. A to bi već imalo puno ozbiljnije posljedice od dosadašnjih procesa koji su se u Hrvatskoj vodili za ratne zločine. HDZ to želi izbjeći po svaku cijenu. I zato se ponovno manipulira braniteljskim udrugama i tzv. „generalskim zborom“, kako bi se politički i paravojno vršio nezakoniti pritisak na sudstvo i odvjetništvo, te kako bi se spis Slučaja Sisak i dalje skrivao i prikrivao, dok svi živi sudionici i svjedoci ne umru pa i samo procesuiranje zločina bude nemoguće.

S druge strane, pitanje je i zašto nakon reakcije generalskog zbora na procesuiranje Slučaja Sisak, Državno odvjetništvo nije Pavla Miljavca i njegovu bratiju optužilo za kazneno djelo vršenja pritiska na pravosudna tijela, te indirektno i za prijetnju, a o rušenju ustavnog poretka da i ne govorimo. Jer ono što Miljavac i bratija rade pozivima na neprocesuiranje ratnih zločina je upravo to – rušenje ustavnog i pravnog poretka ovoga što od milja nazivaju Republikom Hrvatskom.

Uostalom prozivanjem nas koji smo istraživali ove ratne zločine, pisali o tome i svjedočili pred pravosuđem u Hrvatskoj i inozemstvu, tzv. „generalski zbor“ poziva na linč nas kao tobožnjih državnih neprijatelja, pa njihove javne napade možemo smatrati i otvorenim prijetnjama sigurnosti onih malobrojnih koji nisu pristali na zavjet šutnje u Hrvatskoj o sisačkim ratnim zločinima devedesetih.

 
You need Adobe Flash Player to view this.
Download it from Adobe.