SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
INERCIJA
 
Hrvatska kao obećana zemlja za mnoge, ali ne i za Hrvate
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 02.04.2017. - 20:44:00
Zadnja izmjena: 02.04.2017. - 20:47:45
KOLUMNA - Čitam odličan tekst o američkom Šibenčaninu, Afroamerikancu koji živi već neko vrijeme u Hrvatskoj i uspio je na temelju malog uzorka hrvatskih građana detektirati suštu istinu o nama samima: slični smo crncima!

I fakat, kad usporediš nas i Afroamerikance i povijest, ima tu neke sličnosti. Otkad smo se pobili oko kraljevske krune i dobili raznorazne vladare, Hrvat je vječito bio nekome kmet, posilni ili sluga, pa sve do današnjih dana kad glumimo batlere njemačkim, austrijskim ili irskim šnajderima, kuharicama i domaćicama.

Taj usud koji nismo u stanju promijeniti, a sličan je usudu i crnačkim batlerima odredio nas je u posljednjih stotinjak godina u uslužnu djelatnost koja ne želi raditi za male novce u domaji već će raditi deset puta više za tri puta veći novac u emigraciji. Poslovi koje radimo vani većinom su ispod znanja koje posjedujemo. Vani nas nitko ne zna, i kad vide u selu novu Mečku, nitko neće pitati što radiš već hoćeš li platiti rundu.

A što je jedna runda u Hrvatskoj naspram nategljačenih tona koje gastarbajter raznosi po njemačkim, irskim i sličnim halama. Uostalom, ako i jesmo nacija konobara, draže nam je konobariti i prati suđe u Irskoj gdje je živa glazba i nitko te ne masira s Huljićem. Vjerojatno to, između ostaloga, i jest razlog odlaska u inozemstvo; riješiti se sveg neukusa koje cvjeta na kulturnim poljima Hrvata.

Prema pročitanom; crnci i mi, bijeli crnci, inertan smo narod koji radije uloži novac u zlatni lanac oko vrata nego u neki proizvodni lanac. Poduzetnička struktura u nas se polako mijenja. Poticaji EU fondova mnogima su dali mogućnost da svoje ideje ostvare kao posao, uspješan posao. No, većina nas će radije zapjevati uz bukaru vina o kamenu, maslini i vinu nego što će tucati taj kamen, obrati maslinu ili ići u trgačinu. Istina je da situacija s Gazdom, mjenice s dobavljačima te otvorena ruska fronta ubijaju svaku volju za radom.

Eno, ni izbjeglice ne žele živjeti u nas jer se boje da će biti kruha gladne. Tamnoputi Šibenčanin svojim djelovanjem jasno nam je ukazao na hrvatski poduzetnički potencijal. Čini se da su Hrvatice daleko više spremnije riskirati u poduzetništvu od Hrvata. Češemo muda uz Žuju i razgovore o sportu, politici i ratovima. Imamo taj ''obiteljski'' odnos prema poslu. Jedan radi u kući i taj će primati mirovinu za nas petero. Mama, tata, sin, snaha i dva klinca te povremeni rad na crno. Eto, opet ta riječ koja nas veže. Strah da će doći ''crni (!)'' dani ako riskiramo u biznisu drži nas u minusu na računu i inerciji koja ne dopušta kvantni skok iz učmalosti.

Ako je Crnac otkrio svjetlo u tunelu, zašto mi još uvijek gledamo prema zidu i lupamo glavom da izlaza nema? Jednostavnije je tako. Činjenica je da ljudi izvana dolaze živjeti u Hrvatsku. Eno, jedna Amerikanka je baš iz Šibenika otišla živjeti u Zagreb jer joj je sezona prekratka. U Zagrebu će dvanaest mjeseci moći raditi američke velike hamburgere sa šampanjcem, i to na Europskom trgu. Tu su i dvije Izraelke koje je ljubav prema Doris Dragović dovela u Hrvatsku. Da ne spominjemo i Japance, Korejce, Irce, Nijemce, Čehe, pa i onog Argentinca koji je došao s obitelji i sad pjeva hrvatske pjesme po tramvajima i tako zarađuje.

Jesu li naše nove generacije spremne na poduzetničko riskiranje? One ne nose breme prošlog sustava u kojem se radilo u mastodontima od 18-60 godine. Danas mladi lako mijenjaju zanimanja i ne drži ih jedno, sigurno radno mjesto. Susjeda je inženjer kemije i iako ima ogroman kredit nad glavom, dala je otkaz na poslu zbog nezdrave atmosfere i riskirala. Radi u prijelaznom razdoblju kao nastavnica u školi dok ne nađe nešto bolje. Ni ne pomišlja se predati. Veli da posla ima i da se ni jednog ne srami.

Sreća prati hrabre, a hrabrije od nje već dugo nisam sreo. U hrvatskoj godini Gazde determinirani su svi nedostaci ove države. Piramidalno gledano; gramzivi vrh cijedi do bespomoćnosti svoje temelje. Em što nam stoje na glavi, em još plešu po njoj. Crnci kakvi god da jesmo, jedno je sigurno: U Hrvatskoj ne funkcionira sustav, nema reda, a ni rada (većinom). Zato nam vjeru u budućnost vraćaju obespravljeni Afroamerikanci koji su zemlju snova napustili ne bi li ostvarili san tamo gdje se većini nas ne miče mrak s očiju.

 
You need Adobe Flash Player to view this.
Download it from Adobe.