SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SIMETRIJA DIPLOMACIJE – LADY DIPLOMAT
 
Hrvatska nije moje mjesto pod zvijezdama
Autor/izvor: Zorica Živković Farina
Datum objave: 11.12.2017. - 04:03:00
Zadnja izmjena: 11.12.2017. - 04:06:03
KOLUMNA - Majčinstvo određuje čitav ljudski život. Očinstvo također.  

Roditeljstvo bi trebalo biti najodgovorniji mogući životni poziv, odgovorniji i kompleksniji od bilo kojeg državničkog. Obzirom da sam u godinama kad mi kolegice stupaju u majčinstvo, često ih slušam kako su od prvog dana nezadovoljne svojom ulogom majke. 

Uručeni su im otkazi na poslu kada su ostale trudne, u bolnici su ih tretirali kao u veterinarskoj ambulanti, djeca im se teško uklapaju u primitivan obrazovni sustav u jasnim skolama... I tako je sve vezano za divan trenutak rađanja i stvaranja novog života prava noćna mora. Dugo sam sjedila zamišljena nad njihovim sudbinama i kada sam im predložila da nesto promijene, možda da se odsele u neku državu sve su izgovorile istu rečenicu: A kud ću s djetetom? I tako su ostale potpuno paralizirane u svom svijetu koji je ograničen na uteg, a ne na lakoću djeteta. Gdje je tu sreća? 

Koliko svjesno zapravo žene biraju partnere, ali i čitav koncept stvaranja obitelji? Ne kaže se uzalud Majka nacija. I to je, kako iz razgovora saznajem, država jedan od glavnih krivaca koji sjedi na izvoru nezadovoljstva obitelji.  Većina tih žena nezadovoljnih ulogom majke krivila je državu i njezin sustav. Zašto bi onda toj zemlji rodili jošjednog državljanina i podržali nacionalni koncept pripadnosti, kako kulturološki tako i geografski? To je kao da vegetarijanac prijateljima mesojedima na poklon kupuje kobasice i time podržava mesnu industriju koju prezire. 

Kad smo već kod mesne industrije, još kao dijete imala sam veliku svijest i poštovanje nad svim živim bićima i životinje su mi bile prijatelji, a ne hrana. Završila sam u hravstkom vrtiću u kojem su me šopali mesom jer su se odgajateljice bojale da ću, ukoliko ne pojedem meso, umrijeti od gladi. Prilikom čitavog tog mučiteljskog čina držale su mi zatvorena usta dok nisam progutala komad leša obarene životinje. Taj okus gulaša zapeo mi je  negdje u nosu. Dugo sam razmišljala o tome želim li da mi dijete ostaje pola dana u takvim institucijama i s ljudima na toj razini svijesti koji se zbog neukosti demonstrira kroz nasilje. 

Ono što me najviše proganjalo još za života u Hrvatskoj jest kako se uspon pojedinca u društvu zapravo zasniva na obeshrabrivanju pa taj isti do cilja dolazi iz nekog inata prema okolini. Nekome poželjeti sreću i pružiti podršku zapravo je jako neprirodno u toj okolini. Ono što ćete najprije čuti jest kako ćete teško uspjeti u svom naumu uz navođenje tisuću i jednog razloga zašto će to biti baš tako. Nema tu sreće i radosti od malih nogu, na planine se tamo penje u mukama. A zapravo, do tih visina možete i odletjeti. 

Obzirom da sam dosta dobro upućena, posvetila sam se razmišljanju koju bih zemlju odabrala za majčinstvo, iz kakve kulture je taj muškarac čije rituale bih poštovala, ali i uživala u njima. S godinama se izgubi prostor za kompromise, a ja danas znam reći: ili jest, ili nije. Nema tu više "malo je, bit će i evo samo što nije".

Za sve postoji vrijeme i mjesto. Bitno je naći svoje mjesto pod zvijezdama! Hrvatska nije moje. 

 

 
You need Adobe Flash Player to view this.
Download it from Adobe.