SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
PRAVOSUDNA BESPUĆA
 
Ima se, može se, oslobađa se
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 15.10.2017. - 20:05:13
KOLUMNA - Hrvati će prije povjerovati u srebrnog jednoroga nego u hrvatsko pravosuđe. Nedavne odluke sudaca, a i uzročno vezane posljedice od dobrotvornog  rada do samoubojstva i puštanja sinkopnog ubojice na slobodu zabrinule su hrvatske građane i dovele ih do uvjerenja da ne živimo više u pravnoj državi. 

Za mnoge političare mislili smo da će završiti iza rešetaka. Isto smo mislili i za sportske menadžere, pa za pjevače, pa za brojne lihvare, pa za vlasnike koncerna. Nažalost, obični hrvatski građanin iz financijskih razloga si ne može priuštiti pravicu u sistemu koji funkcionira na ovim prostorima. Ukradeš li žvaku, gotov si. Ukradeš li milijarde, mo'š pisat blog, putovati po svijetu ili glumatati hrvatskog velikana o kojem nitko ne pjeva pa ni svjedoci koje mahom kosi nepoznata bolest vezana uz amneziju. Sinkopni skiperi još će uvaliti račun nesretnoj obitelji čiji su članovi poginuli.

Nitko neće biti kriv jer u Hrvatskoj već odavno nema krivaca. Ima se, može se, boje se, oslobađa se. Bio mafijaš, poduzetnik, građevinar, političar ili neki lovator, taj će se zasigurno upisati zlatnim slovima u hrvatsko pravosuđe. Napišem li, kao novinar, da mi ovdje nešto gadno smrdi, riskiram isprobati zatvorsku kuhinju i felatio bez zuba. 

Nasuprot tomu, naši lovatori s nestrpljenjem iščekuju istražni zatvor u Remetincu, ne bi li se malo odmorili od mukotrpnog rada za boljitak domovine. Ovi osvjedočeni domoljubi uredno nam čitaju bukvice glede moralnih načela, osuđuju nemire na utakmici i populiste koji skreću pozornost na pravosudne i porezne nepravilnosti. Novinari u Hrvatskoj bi, zapravo, trebali pisati o kvaliteti pastrva u uzgajalištima, o intenzitetu boja latica u cvjećarnici, a od senzacionalizma tu bi valjalo izdvojiti umirovljenike koji su doživjeli stotu i nemilice prazne mirovinski fond ili pak o mladima koji su uspjeli pronaći posao u Hrvatskoj, a da nije vezan za uslužnu djelatnost. 

Tko vjeruje u pravosuđe? Moraš biti gadno urokan da bi u tom tunelu vidio svjetlo u mraku. Ulaskom u EU i borbom protiv korumpiranog sustava nadali smo se bitnim promjenama na pravosudnom polju.

Nažalost, sve se svelo na onaj vic kad tata sudac prepusti mjesto sinu sucu. Sin se već drugi dan pohvali ocu kako je uspješno riješio par njegovih slučajeva koje je on vukao godinama. Tata mu samo lakonski odgovori:

''Sine, da ih ja nisam vukao, ne bi ti imao za fakultet.''

Tko koga vuče u pravosuđu lako je za doznati, no hrvatske građane itekako se vuče za nos. Niz oslobađajućih presuda izazvao je bijes u nas malih ljudi. Nismo budale. Preplavili smo društvene mreže svojim komentarima u pauzama između turskih serija i reality emisija. Zato smo u reali ostali pokisli miševi. 

Zadnji put smo masovno izašli kad smo izvikivali: ''Ante, heroj, a ne zločinac!'' 

Ispada da sad imamo Ivice, Marice i Tomislave heroje. Možda da se svi okupimo i okrunimo kojeg za kralja, kneza ili bana s blagoslovom jednog od instanci sudstva. Nama je uistinu lijepo. Mirno i dostojanstveno ćemo ispratiti naše pravosudne heroje na londonski čaj, put jedrilicom oko svijeta u 80 dana ili da mladim ženama objašnjava ljepotu silovanja prijateljeve kćeri. Sve je to vjerodostojno kao i jahanje na srebrnom jednorogu.

Možemo se samo nadati da će jednom sjahati s nas. Ili nas neće biti. 

A i bolje da nas nije dok ovakvih ima. Bolje za nas i one koji zbog njih odlaze tražeći smisao tamo gdje znaš za što i zašto radiš i živiš. Tamo barem ima logike. Ovdje su svi izgubili razum ili je pametnije praviti se glup. Preživjeti se mora, ako te prije ne ubije kakav silovatelj ili zatamnjeni skiper.


 
You need Adobe Flash Player to view this.
Download it from Adobe.