SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
VAL PROSVJEDA
 
Iranci žele promjene, izgubili su povjerenje u državne institucije
Autor/izvor: Mostafa Malekan, Deutsche Welle
Datum objave: 03.01.2018. - 10:08:15
KOMENTAR - Već najmanje dvije godine mnogi stručnjaci u Iranu upozoravaju da bi gomilanje gospodarskih, socijalnih i političkih problema moglo na koncu dovesti do ustanka. Sad su ta upozorenja postala stvarnost: pritisak tolike bijede je izveo ljude na ulice.

To su posljedice četiri desetljeća „Islamske Republike": njih više od 40% od oko 80 milijuna stanovnika žive ispod relativne granice siromaštva, u nekim poljoprivrednim područjima je to čak 60, 70%. Najmanje jedanaest milijuna ljudi više preživljava nego živi u slumovima oko velegradova. Više od četvrtine mladih između 15 i 24 godine nemaju posla, a isto je i kod fakultetski obrazovanih.

Pritom je Iran bogata zemlja. Čak i za osam godina vladavine predsjednika Mahmouda Ahmadinedžada (od 2005. do 2013.) je u Iran došlo oko 700 milijardi dolara od izvoza njegove nafte. Ali čitav taj novac naravno da nije upotrijebljen kako bi se umanjila bijeda i smanjila nezaposlenost. Velik dio je potrošen u vjerske i ideološke institucije koje su usko povezane s državom i podržavaju sistem.

Golemi iznosi potrošeni su za nuklearni i raketni program. Milijarde dolara su potrošene kako bi se podržao režim Bašara al Asada u Siriji, slično kao i za pokret Hezbolah u Libanon, šijitske narodne snage u Iraku i pobunjenike Hutija u Jemenu.
Istovremeno, na tisuće projekta za razvoj Irana su zapeli. Jednostavno nedostaje novca. Kad bi samo dio novca koji je otišao u inozemstvo bio potrošen za te projekte, danas bi mnogi mladi Iranci imali posao.

Za vrijeme predsjedničkih izbora 2013. i na vrhuncu krize oko iranskog nuklearnog programa, Rohani je svoje birače privlačio parolom:

„(Nuklearne) centrifuge neka se nastave vrtjeti, ali neka se okreće i kotač života." On je obećao riješiti i krizu oko atomskog programa sa Zapadom i svakodnevne probleme Iranaca.

Rohani je uspio postići razumno rješenje za nuklearnu krizu, ali nije uspio naći spomena vrijedno rješenje gospodarskih i egzistencijalnih problema građana ove zemlje.

Ima mnogo razloga zašto: Iransko nacionalizirano i izuzetno neučinkovito gospodarstvo, nedostatna podrška ajatolaha Hameneija i vjerskih vođa Irana ovom sporazumu sa Zapadom, pobjeda Trumpa u SAD-u, nećkanje Europe da surađuje s Iranom, sve veće napetosti u samoj regiji i osobito sa Saudijskom Arabijom... Sve je to još zaoštrilo prilike. Rohani nije ispunio svoje obećanje.

Ovi prosvjedi su doduše počeli kao ekonomski zahtjevi, ali su brzo postali politika. Ljudi su isprva prosvjedovali protiv poskupljenja i Rohanijeve vlade. Ali brzo se postavilo pitanje čitavog sustava. Iranci su potpuno izgubili povjerenje u državne institucije. To je i razlog zašto su se prosvjedi tako brzo proširili i na koncu doveli i do nasilnih sukoba prosvjednika i vladinih snaga.

Mješavina siromaštva i nezaposlenosti s jedne i izgubljenog povjerenja u vladu i njezine institucije s druge strane bez svake sumnje je uzrok ovih prosvjeda. Ali prosvjedi traju tek nekoliko dana. Njih je povelo siromašno stanovništvo u gradovima. Politički i kulturni utjecajni disidenti dosad nisu sudjelovali. Vlada može ugušiti prosvjede nasiljem, pogotovo ako se prije toga ne priključe i drugi dijelovi nezadovoljnih u društvu Irana. To bi onda moglo dovesti da vojni i konzervativni tvrdolinijaši u neko kratko vrijeme steknu još više moći. Ali to neće promijeniti stanje nezadovoljstva koje će i dalje rasti, a snage koje traže preokret i promjenu će postajati svakog dana sve snažnije.

Mostafa Malekan je pseudonim autora komentara porijeklom iz Irana. Na žalost, zbog straha od posljedica mora ostati anoniman.

 
You need Adobe Flash Player to view this.
Download it from Adobe.