SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
OCJENE
 
Jurčić: Primjer s Đurom Đakovićem još jedan pokazatelj da Hrvatska nema strateški razvoj
Autor/izvor: SEEbiz / Deutsche Welle
Datum objave: 02.10.2017. - 08:10:01
ZAGREB - Sektor posljednjih godina bilježi nagli rast, kao i eksportni promet od oko milijardu i pol kuna godišnje, premda još uvijek nisu posrijedi prihodi u rangu brodograđevne ili petrokemijske ili prehrambene proizvodnje. 

Ipak, sve je više sofisticiranih manjih, privatnih proizvođača koji se diče razmjerno stabilnim plasmanom oružja i vojne opreme, mahom izvozno orijentiranim: HS Produkt koji pravi vojne puške i pištolje, Dok-Ing s robotskim vozilima za razminiranje, Madlerd za ručne bacače granata i raketa, Šestan-Busch sa zaštitnim kacigama, itd.

Ipak, tim je teže objasniti aktualna zbivanja oko najvećeg proizvodnog resursa u tom sektoru, grupacije Đuro Đaković, izuzmemo li škverove koji mogu proizvesti (i) ratni brod. No taj slavonsko-brodski velikan hrvatske industrije producira, inače, artikle u rasponu od tenkova do mostova, i od vlakova do elektrana. Većinski vlasnik mu je država, no Vlada RH ga je odlučila napustiti, te će - kroz dokapitalizacijski proces vrijedan 250 milijuna kuna - njegov budući novi vlasnik vjerojatno postati izvjesni kuvajtsko-kanadski investicijski subjekt. Vlada navodno neće zadržati niti tzv. kontrolni suvlasnički paket od 25 posto udjela plus jedna dionica.

Odluka nije samo iznenađujuća, nego je povrh svega donesena u indikativno netransparentnom postupku. Pokazalo se i da uoči skupštine dioničara nije pojašnjeno kakva je sudbina u biti namijenjena Đakoviću, njegovim radnicima i proizvodnom programu te nekretninama, kao ni kojim jamstvima raspolaže vlada. A to se događa paralelno s otvaranjem procedure nabavke nove ratno-zrakoplovne flote Hrvatske vojske, koja će javni budžet koštati između pola milijarde i milijardu eura. Opremanje zrakoplovstva odvija se, kao i ostale slične akcije, u skladu s uzusima NATO-a, čija je Hrvatska članica, ali ne bez prigovora oko navodne nedovoljne pripremljenosti projekta.

Ministar obrane RH Damir Krstičević, međutim, naglasio je da će nabavka iz jedne od pet zemalja koje su uzete u obzir – SAD, Švedska, Izrael, Grčka, Južna Koreja – biti vezana uz investicije odabrane zemlje u Hrvatskoj. S druge strane, prodaja Đure Đakovića nameće prije svega pitanje: nije li RH trebala zadržati barem kontrolni paket nad takvim strateškim ekonomskim i obrambenim resursom, a ne ga prodati poput raznih drugih poduzeća pomoću kojih su jednokratno krpane javno-proračunske rupe ili su, pak, te prodaje služile samo za nečije privatne interese? Odgovore smo zatražili od dvojice sugovornika detaljnije upućenih u pitanja ekonomska ili vojna.

„Primjer s Đurom Đakovićem je samo još jedan pokazatelj da Hrvatska nema strateški razvoj", rekao nam je Ljubo Jurčić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, i bivši ministar gospodarstva RH i pojasnio: „A ukoliko i posjeduje neku viziju, to je de facto tak ideologija prepuštanja tržištu svega i svačega. Jer, svaka država ima svoje strateške industrije, pa ih zadržava pod kontrolom i onda kad za to nema direktnog ekonomskog opravdanja. U slučaju vojne industrije, treba znati da nije riječ isključivo o ratnim svrhama ili neposrednom profitu." Jurčić podsjeća, naime, da takve kompleksnije industrije mogu odigrati ključnu ekonomsku ulogu oslonca npr. u doba krize.

„Manjak trgovine potrošnim dobrima država tad kompenzira intenzivnijom aktivacijom strateških djelatnosti. No postoji i dodatna svrha koju njeguju sve uspješne zemlje koristeći vojnu industriju za daleko širi razvoj, namjesto da ulažu izravno u neke grane", kaže Jurčić. Nadalje ponavljamo povijesno gradivo: upravo tako je nastao internet, glavni elementi smartphonea i tome slično. Đuro Đaković, dakle, mogao je Hrvatskoj poslužiti kao platforma za podizanje opće tehnološke razine kod niza kooperanata.

„Znate", dodaje Ljubo Jurčić, „kad je Hrvatska gradila nuklearku Krško sa Slovenijom, naše firme koje su surađivale s Westinghouseom kao graditeljem morale su podići svoj tehnološki potencijal, i to im je ostalo."

Bivši hrvatski ministar obrane Ante Kotromanović gleda na spomenute trgovačke pozicije aktualne vlade znatno povoljnije: „Iako ne znam detalje, kao ni ostali izvan užeg kruga, ne mislim da će privatno vlasništvo nužno biti kočnica za razvoj Đure Đakovića i njemu bliskih djelatnosti. Bilo bi mi izuzetno drago da prošire svoj proizvodni program, a o tome se već ranije i govorilo. Država može kontrolirati tokove u toj industriji i na druge načine, političkim i ekonomsko-političkim sredstvima, ne samo kroz vlasništvo. Đaković može proizvoditi doslovce svašta, kao što je dokazao – uz licencu za npr. veoma zahtjevno finsko borbeno vozilo Patria, može se prijeći i na automatsku stanicu kalibra 12,7."

Kad su u pitanju vojni zrakoplovi i njihova skora kupnja, bilo da je riječ o modelu Gripen ili F16, Kotromanović smatra da MORH i ostatak vlade trebaju iskoristiti transakciju za što bolje poslove u drugim segmentima hrvatske industrije. Za primjer je naveo moguće uključivanje Brodarskog instituta u neke buduće suradnje, što bi u punom smislu riječi reanimiralo tu vrijednu instituciju. „Avioni su, ukratko rečeno, iznimna pregovaračka pozicija za štošta, znamo li o kolikoj se cifri radi. No tome se mora pristupiti s idejom što želimo, i kako to želimo, jer s te pozicije možemo navoditi procese u značajnom dijelu domaće industrije", drži Ante Kotromanović.