SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
LADY DIPLOMAT - SIMETRIJA DIPLOMACIJE
 
Kad dama poželi članstvo u muškom klubu
Autor/izvor: Zorica Živković Farina
Datum objave: 29.10.2017. - 21:29:00
Zadnja izmjena: 30.10.2017. - 07:38:00
KOLUMNA - Ova kolumna rodila se kao najava novog projekta na kojemu radim, ali ujedno i iz želje da s vama podijelim gdje sve možete dospjeti ukoliko slijedite svoje snove i srce. 

Nastojat ću biti zabavna i kreativna u opisu ozbiljnih situacija jer smatram da je lijepo ljudima ponuditi nešto što će ih zaintrigirati, ne previše umoriti i učiniti sretnima. 

Bilo je to davno, u razdoblju izmedu mog rada u medijima kao novinarke i urednice i prije definitivnog prelaska praga u svijet PR-a i komunikacija. Radila sam u predivnoj galeriji Lauba kad je najavljen dolazak tadašnjeg turskog veleposlanika Buraka Özügergina na ručak. Tijekom svoje novinarske karijere sretala sam ljude raznih profesija: političare, diplomate, dizajnere, glazbenike, glumce... no to je bio dan kada sam se zaljubila u diplomaciju. 

U umjetnost diplomacije koju je gospodin Burak vješto prezentirao za stolom u salonu, u umjetničkoj galeriji. Osim inteligencije i šarma posjedovao je i kulturu stola. Malo ljudi to ima.  

Da pojasnim. On nije bio jedan od onih koji se boji da će biti pojedeno ili pak koji pretjeruje u procjeni kapaciteta svog tanjura i želuca dok tovari hranu. Novinari vole promatrati ljude kako prilaze hrani i jedu, ukoliko i oni sami nisu jedni od onih koji su jako, jako gladni. Tada naravno ne promatraju i ne primjećuju. Kultura stola govori puno o osobi, a na svečanostima i domjencima se znalo vidjeti raznih pristupa spomenutom. 

Kasnije sam pri kratkom povratku u novinarske vode napravila intervju s njim gdje je govorio o svojoj misiji, ali i uspio ostati suzdržan na krizne situacije koje su se u Turskoj odvijale u tim trenucima. Tako sam ga imala prilike vidjeti i za uredskim stolom. Kultura više stolova na nivou. Bez lupanja sakom. 

-  Kad narastem, bit ću diplomat! Diplomacija. Umjetnost diplomacije postala je moja opsesija.  

"Zorice, to je muški posao. Trebaš imati muda za to! Žene ne idu u muške klubove. Tko su tvoji mama i tata? Čija si? Nemaš šanse!"

Zapravo, u trenutku kad su mi mnogi govorili da nemam šanse, shvatila sam da sam već prešla prag vjerojatnosti radeći parlamentarnu kampanju gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću te bivajući njegova glasnogovornica. Obzirom da tada još nisam bila niti napunila tridesetu godinu mnogi su mislili da je to big deal. Iskreno, ja nisam.

Nisam bila previše uzbuđena ni oko čega, ali s psihološke strane bili su mi jako zanimljivi za promatranjeljudi oko njega, od onih koji su ga vukli za rukav pa sve do onih koji su svako jutro u 6 sati trčali za njim na atletskom stadionu. Svi su nešto htjeli. Bile su to neke sitnice zvane "osobni interesi". Bio je zanimljiv za promotriti i on u toj nekoj ulozi vladara glavnog grada Hrvatske i šire od kojega su svi nešto očekivali kao djeca slatkiše od Djeda Božićnjaka...  

Nisam se mogla prepoznati u bilo kome od njih što mi je dalo ulogu neutralne promatračice koja u čitavoj predstavi bez obzira na aktere profesionalno obavlja svoj posao. Nešto kao UN-ov promatrač, samo naravno bez oružja. Tako sam barem to sebi posložila u glavi i vjerujte mi sve situacije koje imate u životu se temelje upravo na tome.

Kako si ih kreirate, posložite i prezentirate, to ste vi!

Žena je ženi vuk

Na svoje iskustvo klesanja same sebe ću se vratiti u nadolazećim kolumnama, no vratimo se na šanse popraćene uz statistike. Kad bi sada nabrojala žene i muškarce koji su mi rekli da kao žena u međunarodnim diplomatskim vodama nemam šanse, mogu reći da mi je to reklo oko 90% žena. Dakle, upravo te iste žene ne da su me ohrabrile već su me obeshrabrile. Najblaže su bile one koje su mi nabacile oštar pogled uz nijemu poruku: Ma, gdje si pošla?   

Naime, u njihovim glavama postojao je tisuću i jedan razlog zasšo ne, a to su projicirale na mene. Većinom je bila riječ o strahovima i predrasudama koje su sasvim fiktivno imale same. Muškarci su znali reći: "Čuj, mala, neće ti biti lako", ali niti jedan od njih  nije mi rekao da je nemoguće ili da nemam šanse. 

Među kolegama novinarima naišla sam na nesto direktniji pristup:  Za to trebaš imati muda! 

Što će mi muda kad imam vaginu, odgovarala sam. Čak i da me skinu do gola, imam sve što mi treba i pri tome nemam što za skrivati. Sve to stekla sam samim rodenjem kao osnovno ljudsko pravo. 

Vagina: Majka nacije!

Victoria Woodhull je prije više od stotinu godina rekla da žene trebaju ženu koja bi ih predstavljala u vladi. Ja danas mislim da još uvijek nije došlo do toga. Žene su evoluirale u tom području, ali na način da su poprimile muške obrasce ponašanja.

Nikada neću zaboraviti kako mi je prišao jedan muškarac tijekom mog boravka u Beču nakon što je Hrvatska dobila prvu predsjednicu. 

-  Vidim da imate prvu predsjednicu – rekao je, a ja sam potvrdila.

-  Kad bi joj nešto osobno mogli poručiti, što bi to bilo? – upitao me je. 

-  Da bude i ostane žena – bila je moja poruka koja je potpuno zbunila tog gospodina do te mjere da je s pregršt upitnika nad glavnom ostao glasno ponavljati moje riječi. Da sam rekla nesto na klingonskom mislim da bi lakše zapamtio. 

Trebaju li liderice danas lupati šakom o stol da bi ih određeni milje smatrao potkovanima za neku visoku poziciju? Kao prvo, svoju šaku smatram predragocjenom da bi lupala s njom o tvrde predmete. 

U Hrvatskoj je, recimo, pravilo da liderice promoviraju samoozljeđivanje. Kao žena ja jako volim svoje tijelo. Što ćemo sa šakom? Vjerojatno bih je nahranila hidratantnom kremom za njegu kože. Čak bi prije kupnje kreme pogledala sastojke da znam što stavljam na sebe pa samim time i u sebe. Čime to hranim sebe pa i sve oko sebe. 

Namjena stola također ima neku svrhu. Sigurna sam kad ga je netko tesao, sigurno to nije radio s namjenom da se lupa po stolu. Neko pero s tintom ili modernije rečeno laptop puno su primjerenije stvari koje se mogu naći na stolu, poslati poruku i pri tome ga ne oštetiti.

Često znam reći: pogledaj osobu kako se odnosi prema stvarima, često je slučaj da se isto tako odnosi i prema ljudima. 

Ukratko, taj koji je u stanju zviznuti stol mora da je u stanju zviznuti i neko živo biće. U Hrvatskoj vam za to još i plješću. I odaberu Vas kao uzornu osobu da predstavljate naciju. 

Smatrala sam da mi nadogradnja muda ne treba niti iz hormonalnih razloga. Naime, učestalo je vidjeti pojačanu dlakavost i hormonalne poremećaje na takvim funkcijama.  Žene bi čak izgubile svoje graciozne kretnje, naravno pod uvjetom da su ih ikad i posjedovale. Javni nastupi postaju grubi s povišenim tonovima glasa, a nježnost i emocije se smatraju slabostima. Meni ne pada na pamet podržavati nekulturu povišenog glasa samo da bi me netko čuo. Razumljivo mi je to bilo za prošlo stoljeće jer tada nije bilo mikrofona pa je trebalo upregnuti glasnice da raja čuje, no danas uz svu silnu tehnologiju to je naprosto primitivno.

Kaže se da ljudi često poprime osobine svog okruženja i stoga je jako rijetko vidjeti da su na liderskim pozicijama žene jer energetski već stoljećima tamo vlada muškarac. Mislim na žene duhom, umom i tijelom.