SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
AZIJSKI DIVOVI
 
Kinesko-japanski odnosi: Peking primoran ignorirati Japan dokle god je moguće
Autor/izvor: Branimir Vidmarović
Datum objave: 02.11.2017. - 15:28:41
KOLUMNA - U kojem smjeru će se razvijati odnosi između Kine i Japana? Unatoč tome što su kinesko-japanski odnosi bili izrazito napeti i dominirali istočnoazijskim sigurnosnim diskursom tijekom 2000-ih, u posljednjih nekoliko godina tiho su se povukli u drugi red regionalne pozornice. 

Kinesko-japansko suprotstavljanje prostiralo se na pomorske i teritorijalne sporove oko otočja Diyaoyu (jap. Senkaku), problem povijesnog revizionizma i simbolizma, japanskih školskih udžbenika, te reforme Vijeća sigurnosti UN-a, gdje je Japan pomalo avanturistički kanio dobiti mjesto stalnog člana s pravom veta.Pred kraj 2001., Kina je postala članica WTO-a i tako okončala svoju regionalnu i svjetsku izolaciju. Hu Jintao, koji je 2002. preuzeo vodstvo od Jiang Zemina, proglasio je politiku "mirnog razvoja" i "harmoničnog društva" s fokusom na gospodarstvo. Tijekom tih desetak godina, zemlja je bilježila strelovit rast BDP-a sa nevjerojatnih petnaestak posto 2007. S obzirom na to da je unatoč "mirnom razvoju" usporedo s BDP-om rastao i kineski vojni proračun, japanska politika se suočila sa sigurnosnom dilemom susjeda "na steroidima" sa čitavim nizom domaćih implikacija poput rasta nacionalističkih osjećaja, razgovora o Ustavnoj reformi te u nekim slučajevima - o nužnosti vlastitog nuklearnog oružja.

U desetljeću političke i gospodarske krize, u Japanu se smijenilo čak šest premijera a opća državna depresija kulminirala je 2010. godine kada je Kina prestigla Japan na poziciji druge ekonomije svijeta.Ni Tokyo, ni najbliži saveznik Washington nisu imali adekvatnog odgovora na specifičan rast kineske gospodarske moći i političke težine u svijetu. Osim kineskog izazova u Istočnom kineskom moru, Tokyo i Peking su se sukobljavali u okviru pregovora "Šestorke" o Sjevernoj Koreji a sve snažniji gubitak regionalne kontrole probudio je i stare frustracije o tzv. Sjevernim teritorijima koje je nekoć okupirao Sovjetski savez.

Zašto su se sporovi stišali kada je na vlast došao Xi Jinping? Radi se o tome da je, pomalo paradoksalno, unatoč općoj kineskoj dominaciji tokom 2000-h Japan bio taj koji je pobijedio u većini mikro-bitaka. U teritorijalnom sporu, kineska potraživanja utihnula su kada je Japan 2012. otkupio tri nenaseljena otoka od njihovog privatnog japanskog vlasnika. Neriješeni nuklearni problem Sjeverne Koreje i blokiranje pokušaja rusko-kineske dominacije, rezultat je prevladavanja američko-japanske linije u kojoj je potonji zadao nepokolebljiv ton. Na globalnoj razini, Japan nije smogao snage da pokrene traženu reformu Vijeća sigurnosti UN-a, ali je u žestokom okršaju u Europi blokirao kineski pokušaj ukidanja embarga na uvoz oružja u Kinu.

Unatoč tome što regionalne zemlje nemaju simpatija prema Japanu, na koncu je Kina postala izvor sveopće zabrinutosti.Radi se dakle o nizu kineskih gubitaka od kojih se novo kinesko čelništvo želi distancirati. Od početka Xijevog mandata, Kina nije nastavila nijedan specifični vanjskopolitički zadatak prošle administracije. Čak se i velika Šangajska organizacija za suradnju, koja je uobličena za vrijeme Hu Jintaoa sada pokušava smjestiti u kontekst Xijevog osobnog projekta Pojasa i Puta. Spor sa Japanom stavljen je na stranu korist drugog spora u Južnom kineskom moru. Embargo na uvoz oružja službeni se razinama više ne spominje. 

No, Kina i Japan su previše blizu i previše ambiciozni. Problem je u tome što oboje imaju slične setove problema i interesa. Žele veću ulogu u regiji, a nemaju dovoljno podrške i razumijevanja drugih regionalnih aktera, smeta im rast suprotne strane, imaju teritorijalne sporove i sjevernokorejski problem. Osim toga, Peking i Japan su gotovo istovremeno prošli kroz znakovitu transformaciju: Kina je najavila da će neumoljivo ići u smjeru stvaranja ravnopravnog i multipolarnog svijeta (što naravno podrazumijeva jačanje kineske uloge) dok je japanski premijer Shinzo Abe pobijedio na izborima koje je, dobro pročitavši potencijal za podršku, sam nedavno raspisao. Kinom i Japanom sada upravljaju "hardlineri" sa specifičnom agendom. 

Abe je najavio da će se svestrano zalagati za reformu japanskog "pacifističkog ustava" kojoj bi japanske obrambene snage trebale dobiti status punopravne vojske sa ovlastima za vođenje pravog rata. Također, Abe želi nastaviti provoditi mjere stimuliranja gospodarstva koje su mediji nazvali "Abenomika" a koje su zasada dosta uspješne i popularne kod birača.Konačnu složenost odnosa definirat će i treći "hardliner", Donald Trump. Nakon ukidanja TPP-a, zbog čega se Japan s razlogom osjetio prevareno. Dodajmo i sjevernokorejske provokacije, koje su se pogoršale nakon što se Trump riskantno upustio u verbalni rat sa Kim Jong-unom. Stoga ne treba čuditi što je nakon izbora izjavio da se "regionalna sigurnosna situacija pogoršava". Radi se o nedvosmislenom upiranju prsta u Washington koji bi trebao biti jamac svekolike japanske sigurnosti. Nakon dolaska Trumpa na vlast, japanski se vrh dosta brzo snašao i okusio "samački život" bez SAD-a, što sada može stvoriti određene probleme.

Budući da će Trump u sklopu azijske turneje posjetiti i Japan, Abe mora pažljivo odvagati potencijal svojih želja za ustavnim promjenama i perspektive američke (nove?) politike u Aziji. No, ukoliko Trump čvrsto odluči upustiti se u azijske odnose, Japan i Abe svejedno neće biti u gubitku.  Kina se može suočiti s neugodnom dilemom – je li bolje imati samostalan Japan bez SAD-a, ali s punopravnom vojskom ili i dalje trpjeti utjecaj Washingtona u regiji? Iz kratkog, ali zanimljivog recentnog iskustva s Južnom Korejom možemo naslutiti da postoji opcija zbližavanja s jednom stranom u svrhu izbijanja SAD-a iz igre. No Abe nije Moon a takvi trikovi, kako smo upravo naveli, mogu stimulirati japansko (nepoželjno) osamostaljenje. 

Stoga će Peking biti primoran ignorirati Japan dokle god je moguće. Pokretanje starih diskusija samo će štetiti ostalim poduhvatima Kine. I Japan može postupiti na sličan način. Tema dana nije Kina već Sjeverna Koreja, koja je vrlo zgodna budući da nije prava egzistencijalna prijetnja, ali se na račun nje može dobiti puno više pogodnosti nego od strahova kineskog rasta. Abe će vršiti pritisak na Washington na račun Kine i Sjeverne Koreje, ali pravi obračun i retorički rat ostavit će Trumpu. To bi bilo vrlo korisno za odvraćanje pažnje jer Tokio ne bi htio da ga Bijela kuća petlja u proces pregovora i dodvoravanja Moskvi. Što se Kine tiče, njeni su regionalni izazovi kudikamo veći od globalnih. Upravo oni zadaju ton i utječu na "reputaciju".

Peking možda uživa podršku brojnih zemalja "trećega svijeta" no to ne znači ništa u kontekstu odnosa u Istočnoj Aziji i Pacifiku.