SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
UPITNA STRATEGIJA
 
Nabava borbenih aviona: Što Vlada zapravo želi?
Autor/izvor: Robert Jurčić
Datum objave: 27.01.2018. - 15:29:00
Zadnja izmjena: 27.01.2018. - 15:30:49
KOMENTAR -  Hrvatska sada već desetak godina kupuje svoju eskadrilu novih ratnih aviona tako da to već svima razumnima postaje dosadna tematika. Kada kažemo novih, zapravo želimo reći novijih aviona od ovih što ih imamo danas. 

Prvo od stvarno bezbroj razumnih pitanja koje se otvara oko nabave aviona jest jesu li nam oni stvarno potrebni? Ako pogledamo stanje u baltičkim državama koje nam se često spominju kao primjer za ekonomske reforme otkrit ćemo da oni nemaju svoje ratne avione nego da se nalaze pod zaštitom NATO saveza. Kako se ne obaziremo na ovaj primjer pošto u našem društvu postoji konsenzus oko pozitivnog odgovora na ovo pitanje tada se otvara drugo pitanje, ono šizofrene pozicije Hrvatske po kojoj smo istovremeno premalena država za vlastitu valutu i dovoljno velika država za vlastite borbene avione. Kako možemo biti istovremeno premalena država za kunu i dovoljno velika država za avione još nitko nije objasniti niti će u budućnosti objasniti.

Pošto u društvu postoji konsenzus onda se postavlja sljedeće pitanje: kakvi su nam avioni potrebni? Je li dovoljno da imamo avione za zaštitu zračnog prostora (air policing) ili su nam potrebni avioni koji mogu sudjelovati u misijama NATO saveza sličnim onima koje su bile provedene u Libiji? Ministar obrane Damir Krstičević izgleda insistira na drugoj opciji kojom bi Hrvatska dokazala privrženost našim prekooceanskim partnerima. Financijska razlika između aviona za airpolicing i ovih drugih je više nego značajna.

Kao primjer aviona za air policing ovdje možemo navesti Korejski FA-50 čijih 12 potpuno novih primjeraka bi koštalo Hrvatsku 552 milijuna dolara. Drugi primjerak sličnog aviona je talijanski Alenia Aermacchi M-346 koji je neupitno lošiji od FA-50, ali bi njegova nabava bila korisna s ciljem daljnjeg pobošljavanja odnosa s Italijom. Nabava 12 novih primjeraka M-346 bi Hrvatsku koštala 240 milijuna dolara bez cijene oružja. Ova oba ratna aviona su istovremeno jet trainer i lagani lovac tako da oni ne predstavljaju pravog punokrvnog ratnog aviona, ali su istovremeno dovoljni za zaštitu zračnog prostora.

U skladu s ciljevima koje si je postavila Hrvatska ovi navedeni jeftini ratni avioni su nepoželjni jer prije svega ne mogu sudjelovati u ratnim operacijama NATO saveza pa je povjerenstvo MORH-a odabralo "četiri moguća aviona" za naše zračne snage. To su tri varijante američkog F-16 aviona i švedski Gripen. Na žalost, sve tri varijante F-16 aviona između kojih je povjerenstvo na kraju izabralo F-16 Barak je na kraju krajeva duboko problematično.

Uz dužno poštovanje, grčki i izraelski F-16 su trideset ili više godina stare kante pa je svrha njihove nabave više nego problematična. U doba kada bi oni bili isporučeni Hrvatska bi već trebala raspisati međunarodni natječaj za nabavu novih aviona koji će zamijeniti novonabavljene F-16 koji bi nas koštali oko 500 milijuna dolara. 

Potencijalna kupovina potpuno novih F-16 aviona po cijeni od 1,7 milijardi dolara za dvanaest komada je još problematičnija. Razlog problematičnosti se osim same cijene nalazi u činjenici da su F-16 avioni toliko "popularni" da je tokom ljeta 2017 godine obustavljena njihova proizvodnja na razdoblje od minimalno dvije godine. Jednostavno, u današnje doba bez obzira na sva poboljšanja, modernizacije praktički u svijetu nitko više nije zainteresiran za avion koji se počeo koristiti u zračnim snagama prije točno 40 godina.

Za kraj nužno je spomenuti i nove Gripene kojega nam Šveđani pokušavaju prodati sada već desetak godina. U tom vremenu bilo je bezbroj švedskih razgovora i ponuda offseta, a meni je osobno ostala u pamćenju ponuda za brodogradnju po kojoj bi Šveđani kupili naše brodove u zamjenu za kupovinu njihovih aviona. Neupitnu prednost Šveđana predstavljaju veliki offset koji bi dao poticaj našoj ekonomiji i upola niža cijena redovonog korištenja Gripena od F-16. S druge strane gledajući iz financijske perspektive koja je navodno jedina važna, Gripen je zbog svoje cijene od 900 milijuna eura preskup za Hrvatsku, a slično je i kada gledamo iz vanjskopolitičke perspektive.

Na kraju osnovno pitanje glasi što Hrvatska želi? Ako bismo htjeli avione koji će samo čuvati naš zračni prostor onda bismo uzeli nove jeftine južnokorejske FA-50 ili talijanske M-346. S druge strane ako želimo avione koji mogu svugdje djelovati, a nisu preskupi onda nam izbor pada na jeftine, polovne, prastare F-16 bez obzira na je li riječ o izraelskoj ili grčkoj verziji. Za kraj u ovom izboru onoga što stvarno želimo nam ostaje skupi Gripen gdje bi osnovni cilj nabave bilo poticanje domaće ekonomije.  

Pitanje svih pitanja na kraju krajeva je što Hrvatska stvarno želi, a kupovina ratnih aviona će na to (valjda) dati odgovor.