SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
NALIČJE SPORTA
 
Nekultura sportskog navijanja u Hrvatskoj
Autor/izvor: Vladimir Bogdanić
Datum objave: 27.01.2018. - 07:58:52
KOMENTAR - U trenutku kad je hrvatska rukometna reprezentacija odigrala svoju posljednju utakmicu na europskom prvenstvu koje u nedjelju završava u Zagrebu ovaj tekst držim svojom obvezom prema sportašicama i sportašima naše zemlje. 

Kako se gledanjem utakmice u Areni Zagreb, a i putem TV prijenosa moglo vidjeti dvorana u kojoj je utakmica između Hrvatske i Češke (28:27) odigrana bila je bukvalno prazna. Time je stavljena točka na kraj još jednom euforijom, primitivizmom i pomanjkanjem sportske kulture održanom velikom sportskom natjecanju kod nas.Od pumpanja atmosfere i euforije prije i nakon utakmice s reprezentacijom Srbije prošlo je 14 dana i u tom se vremenu dogodilo ono što se sa svakom euforijom događa. Pretvorila se u razočaranje u uvrede i poniženja koji sa sportom imaju malo što zajedničko ili bi bar tako moralo biti. 

Od gromoglasnih najava o zlatu od neodmjerenosti i neznanja do pljuvanja čak i takve osobe kakva je Lino Červar trebalo je samo desetak dana. Kome i zašto je to potrebno i je li zaista ljubitelj sporta u Hrvatskoj zombi kojem euforičnim najavama treba ispirati mozak kako bi ga se privelo takmičenju? U kakvom je odnosu navedena euforija s razumijevanjem pravila i rukometnog sporta moglo se lijepo vidjeti i prije nego što je hrvatska reprezentacija izgubila utakmicu protiv Francuske na izvrsnom primjeru koji ilustrira nespojivost sportske kulture i euforićne galame. 

U Varaždinu su naime utakmicu igrale dvije vrhunske reprezentacije i to europski prvaci Nijemci protiv olimpijskih pobjednika Danaca. Ta je utakmica odigrana pred polupraznom dvoranom, onom u koju kad je puna ne stane više od 4.000 ljudi! Ako dakle olimpijski pobjednici i europski prvaci kod nas nemaju  odgovarajuće gledateljstvo kakav je smisao takvog natjecanja i nije li drugačiji, a ne euforični pristup primjereniji kad se već ulaže ne mali novac za organizaciju prvenstva Europe? Svatko tko iole razumije vrhunski sport zna da sportaša ne treba opterećivati dodatnim pritiskom i stvaranjem iracionalne atmosfere.

Čak i površniji kroničar sličnih prvenstava zna da biti domaćin ne samo da prestaje biti prednost već dapače postaje silno opterećenje za pojedince i ekipu. U tom je smislu krah sustava igre protiv Francuske klasičan primjer. Ipak, kreatori atmosfere predvođeni dobrim dijelom politike koja u euforiji po svojoj prirodi traži svoj interes nakon što je sve završilo rezignacijom ne osjećaju ni najmanju krivicu vjerojatno se spremajući da pri prvoj sličnoj prilici ponove isti scenarij. 

Nažalost, razina opće sportske kulture u poptunom je raskoraku s rezultatima vrhunskih hrvatskih sportaša pa su tako termini: "razvalili smo ih", "ponizili smo ih", "dotukli smo ih" ili "katastrofa" opće mjesto sportskog žargona.

O nekom poštovanju sportskog protivnika ili razumijevanju igre ili truda sportaša gotovo da i nema govora. To je razlog zbog kojeg nitko nije dovoljno dobar da zavređuje opće poštovanje a svatko pa čak i takve osobe kao što je Janica Kostelić može biti pljuvan i vrijeđan na nečuven način.Držeći se načela kako je poraz ili neuspjeh sastavni dio sporta i kako njegovim univerzalnim vrijednostima valja biti odan u svakom trenutku a osobito kad izostanu zlato srebro ili neka medalja ovaj prosvjed protiv euforije i kreteniziranja hrvatskog ljubitelja sporta posvećujem najboljima među sportašima u Hrvatskoj, a u povodu rukometnog prvenstva u Hrvatskoj velikom zaljubljeniku u rukomet i našem najuspješnijem (olimpijska zlatna medalja i osvojeno prvenstvo svijeta) treneru Lini Červaru.

Kao istinski ljubitelj sporta koji je u proteklim desetljećima pratio naše sportaše i u zemlji i u inozemstvu i na Olimpijskim igrama izražavam navedenima svoje poštovanje i zahvalnost za trud i odanost univerzalnim vrijednostima sporta. Također odlučno osuđujem euforiju i iracionalno podilaženje niskim strastima koje u pravilu dovodi do neuspjeha a krivcem neopravdano proglašava žrtvu. U uvjerenju kako euforija nikom ne treba uvjeren sam nisam sam. Puno je ljudi koje baš ona udaljava od prave i vrijedne podrške sportašima.

Biti zombi i dio čopora kojim se otužno manipulira nespojivo je s istinskim razumijevanjem i interesom za sport.

Prilažem ovom tekstu ilustraciju odanosti i u porazima i u uspjesima. Riječ je o dragoj uspomeni na veliki međunarodni uspjeh naših sportaša  o mojoj ulaznici s finalne utakmice na Olimpijadi u Atlanti 1996 kad su upravo naši rukometaši osvojili  prvu zlatnu Olimpijsku medalju Republike Hrvatske.

 
You need Adobe Flash Player to view this.
Download it from Adobe.