SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
RAD NEDJELJOM
 
Nema kolektivnog ugovora koji bi regulirao prekovremeni ili rad vikendom
Autor/izvor: SEEbiz / Novi list
Datum objave: 13.03.2017. - 08:19:01
ZAGREB - Prosječna plaća prodavača, bolje rečeno prodavačice, jer žene u trgovini čine veliku većinu, iznosi 2.950 kuna neto – podatak je Zlatice Štulić, predsjednice Sindikata trgovine. 

Za tu plaću trgovkinja, kaže nam sindikalistica, radi i nedjeljom, dok i radnim danom poslodavcu poklanja pola sata ujutro prije otvaranja trgovine, kad mora doći na posao, i još barem pola sata nakon radnog vremena, kad, opet neplaćeno, ostaje kako bi očistila trgovinu, posložila robu i slično.

Sve neplaćeno, jer kolektivnog ugovora, koji bi konkretizirao plaćanje prekovremenih u trgovini, nema već četiri godine, otkad su ga poslodavci ukinuli, a Zakon o radu poslodavcu pak prepustio da prekovremeno plaća koliko želi. To može biti i samo jednu lipu. U zakonu stoji, naime, samo kako rad subotom, nedjeljom i praznicima te noćni rad platiti mora »povećano«. Koliko to povećanje mora biti, zakon ne definira, odluku prepuštajući pravilniku ili ugovoru o radu, kolektivnom ugovoru kojeg u trgovini nema od 2013. Time su svi oni koji neplaćeno rade vikendom ili prekovremeno općenito, prepušteni dobroj volji, odnosno (ne)milosti poslodavca.

- To znači da poslodavac trgovkinji rad nedjeljom može platiti i jednu lipu više, čime je zadovoljio zakon. Ali da joj ga plati i 35 posto više, to znači da zarada iznosi pet i pol kuna više po satu nego u redovnom radnom vremenu. Tolika je, dakle, u najboljem slučaju, cijena rada nedjeljom i praznicima, cijena žrtvovanja obiteljskog života, navodi Štulić za Novi list.

Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir prije nekoliko je dana, navodeći podatke Eurostata, upozorila da se Hrvatska po radu nedjeljom nalazi na samom vrhu ljestvice europskih zemalja. U brojkama, čak 36,7 posto hrvatskih radnika radi nedjeljom, dok je europski prosjek oko 25 posto. Pritom, 8,3 posto radnika nedjeljom radi redovito, a 28,3 posto povremeno.

Uzme li se u obzir da u trgovini radi oko 200 tisuća, odnosno gotovo 14 posto svih zaposlenika u Hrvatskoj, to znači da, osim svih trgovaca, nedjeljom radi još 23 posto drugih zaposlenika – liječnika i medicinskog osoblja, zaposlenih u prometu i na raznim dežurstvima, koji nedjeljom plaćeno rade i u drugim europskim državama. Ili je statistika, znači, pogriješila s prevelikim brojem onih koji kod nas rade nedjeljom, ili to zaista znači da nedjeljom doista radi velika većina prodavača u trgovinama pa i Hrvatska izbija na sam vrh ljestvice. Čak 74 posto radnika u EU nikad ne radi nedjeljom, dok u Hrvatskoj barem jedan dan u vikendu radi preko 60 posto zaposlenika. Slično je u, primjerice, Rumunjskoj i Grčkoj. U Austriji i Luksemburgu najmanje se radi vikendom, manje od 45 posto zaposlenih, a svejedno im je BDP puno bolji od hrvatskog. U Austriji je trgovcima dozvoljeno raditi najviše 72 sata tjedno, u Hrvatskoj 168 sati, između ostalog i uz izliku da smo turistička zemlja. Iako nema more, Austrija od turizma – i s trgovinama subotom zatvorenim od 18 sati, a nedjeljom potpuno – ostvaruje puno veći prihod od turizma, preko 22 milijarde eura godišnje, za razliku od Hrvatske, čiji je turistički prihod triput manji.

Austrijski prodavači smiju raditi samo dvije subote u mjesecu, pri čemu im se rad subotom nakon 13 sati plaća 50 posto više. Općenito, bruto plaća austrijskog trgovca, podaci su tamošnjeg sindikata trgovine, iznosi 11,5 tisuća kuna, u hrvatskoj četiri tisuće. Kako prihodi vlasnika trgovina ovise o cijenama na policama, itekako je važno napomenuti da su cijene u austrijskim i hrvatskim trgovinama podjednake, ali plaće trgovaca ovdje zato triput manje.

»Otkad je kod nas ukinut kolektivni ugovor u trgovini 2013. godine, radi se sve više i duže, intenzivnije, ljudi su premoreni«, napominje Štulić.
Čak 90 posto hrvatskih građana smatra da treba uvesti neradnu nedjelju u trgovinama – pokazalo je istraživanje koje je na poticaj Marijane Petir provela agencije MediaNet. Provedeno na uzorku od 1.005 ispitanika, međutim, istraživanje je pokazalo i to da nedjeljom 53 posto građana ipak kupuje, a 47 posto ne.

Među onima koji kupuju je 39 posto onih koji to čine, kažu, povremeno, a ostalih 14 posto redovito, svake nedjelje. Najčešće, kažu, kupuju svježi kruh. Drugim riječima, horde hrvatskih građana nedjeljom prijepodne hrle u otvorene trgovačke centre, pogotovo kišnim danima, po kruh, možda i mlijeko, gdje provode »quality time« sa svojim obiteljima.

»Nažalost, to je samo pitanje komocije. Ljudi kažu da jesu za to da se trgovine nedjeljom zatvore, ali kad već rade, zašto u njih nedjeljom ne otići«, komentar je predsjednice sindikata trgovaca. Činjenica je, međutim, i to da se nedjeljom baš i ne ide samo po svježi kruh, jer su u trgovačkim centrima trgovine odjećom i obućom svake nedjelje prepune ljudi, a ni trgovcima samima ne bi se isplatilo nedjeljom otvarati kad prometa ne bi bilo. Doduše, s radnicima koje plaćaju tri tisuće kuna, i s dodatkom od jedne lipe za nedjelju, računica trgovca ima smisla.

U Hrvatskoj su se demokratskoj povijesti dogodila samo dva kratka bljeska zatvaranja trgovina nedjeljom, kojima su prethodile, i nakon kojih su slijedile velike oluje. Na inicijativu Crkve, prvo je Vlada Ivice Račana zatvorila trgovine nedjeljom 2003. godine, no uz brojne iznimke koje su mogle i dalje raditi, zakon je pao na Ustavnom sudu. Ponovno je, četiri godine kasnije, 2008., Vlada Ive Sanadera donijela isti zakon o zabrani rada trgovina nedjeljom, pa je i on godinu dana kasnije zbog neravnopravnog položaja poduzetnika na tržištu, opet pao. Razumljivo, za nastavak rada nedjeljom lobirali su trgovci, koji su upozoravali da će u slučaju zabrane rada bez posla otati oko 45.000 zaposlenih u trgovini. Kako takve strahove komentira Marijana Petir, zaposlenost se u nespecijaliziranim maloprodajnom trgovinama zapravo smanjila u zemljama članicama EU koje ne brane rad nedjeljom, dok je trend suprotan u zemljama koje zabranjuju rad nedjeljom, pri čemu je u nekima zaposlenost, kaže, porasla i do 21 posto.

U Njemačkoj je rad nedjeljom trgovinama zabranjen od davne 1956. godine, osim kad su u pitanju supermarketi na glavnim željezničkim kolodvorima. Unatrag nekoliko godina je pak lokalnim vlastima dopušteno da same odrede koliko će nedjelja godišnje trgovci na njihovim područjima raditi, pa u primjerice Berlinu otad trgovine rade osam nedjelja u godini. U Češkoj trgovine nedjeljom rade, na praznike im je to zabranjeno, ali samo ako su veće od 200 četvornih metara, što znači da ne vrijede ista pravila za sve, a opet zakon tamo nije pao na ustavnom sudu. U zemljama u kojima se nedjeljom radi taj se rad, međutim, onda i dobro plaća, što je uređeno zakonom. U Belgiji, primejrice, sto posto više u odnosu na druge dane, na Malti jednkao tako. Francuska svojim radnicima svaki prekovremeni sat plaća 25 posto više, a napravi li se više od osam prekovremenih sati u tjednu, svaki se dodatni radniku plaća 50 posto više.