SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
POUČNO
 
Neovisne institucije čuvaju Italiju
Autor/izvor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
Datum objave: 11.08.2019. - 11:10:00
Zadnja izmjena: 11.08.2019. - 11:11:18
ANALIZA - Priča je jednostavna, tako tipično politička: u svibnju prošle godine dogovorena je vlada populista iz stranke Pet zvijezda i desnice (Lege na čelu sa Salvinijem) i s maneken premijerom Conteom, no tada je Pet zvijezda imala puno jače uporište među glasačima nego danas, pa kako se do danas situacija preokrenula (Lega je puno jača od Pet zvijezda), Matteo Salvini teško odolijeva napasti da sruši vlastitu vladu u kojoj je potpredsjednik, pokuša uvjerljivo dobiti izbore (ankete mu za sada idu u prilog) i sastavi čistu desnu vladu koja bi onda mogla bolje kontrolirati neovisne institucije.

Zvuči malo kao Karamarko sudbina, ali u anketama stoji bolje nego što je HDZ tada stajao.

Neovisne institucije poput pravosuđa za sada su se pokazale glavnom smetnjom Salviniju. U nedavnom slučaju njemačke kapetanice koja je spasila i iskrcala migrante u Italiji unatoč pokušaju talijanske policije da spriječi taj čin, pravosudna zaštita pokazala se moćnija od gole izvršne sile. Trijumfalni marš desnog populizma u Italiji je i inače malo usporen, jer Lega ne kontrolira sve poluge vlasti, a zemlja je kroz borbu s mafijom izgradila snažne autoritete mimo izvršne vlasti (koja je dobrim dijelom bila korumpirana pa je borba protiv mafije kretala iz neovisnih institucija).

Italija se može smatrati svojevrsnim političkim laboratorijem u kojem pratimo brojne eksperimente koji će se s mnogo godina zakašnjenja pojaviti u drugim zemljama. Kratak podsjetnik: Raspad tradicionalnog duopola lijevi centar – desni centar zbog korupcije i nesposobnosti glavnostrujaških stranaka u Italiji je započeo već početkom 90-ih, mnogo prije nego u drugim zemljama (npr. u susjednoj Francuskoj to će se dogoditi tek nakon Sarkozya i Hollandea). Nakon toga je s prekidima vladao nezaobilazni Silvio Berlusconi, otac personaliziranog europskog populizma, kojem zapravo nema pandana ako ne brojimo brojne lokalne šerife širom svijeta među kojima bi se našao političar sličnog stila i metoda, ali skromnijega utjecaja i dosega. Probalo se i s tehničkom vladom (Monti), pa s pokušajima povratka u normalu (Letta, Renzi, Gentiloni), no svi su oni brzo potvrdili očekivano kratko trajanje, tako da su zadnji eksperiment i ovaj koji sada izgleda slijedi, samo nastavak političkog niza u zemlji u previranju.

Dugoročno ekonomsko zaostajanje Italije je dramatično. Talijanski realni BDP po stanovniku 2011. još uvijek se nalazio na 4% iznad europskoga prosjeka, no samo sedam godina kasnije, prema zadnjim podacima Eurostata pao je 5% ispod tog prosjeka. Dobri su izgledi da Češka i Slovenija do sredine sljedećeg desetljeća postanu prve bivše socijalističke zemlje koje će prema glavnom razvojnom parametru prestići Italiju. Postoji samo još jedna europska zemlja koja tako uvjerljivo divergira u razvojnom smislu – Velika Britanija – ali njih uskoro nećemo brojati. Valja uzeti u obzir i to da se njihova regresija odvija na višoj razini razvoja, pa nije toliko bolna kao talijanska. I da, još uvijek postoje rijetki koji misle da će Velika Britanija uskoro procvasti oslobođena briselskih okova zahvaljujući tradiciji svog ekonomskog i političkog liberalizma, koji je među tamošnjom političkom elitom, budimo realni, davno umro. Nasuprot tome, za Italiju više nitko ozbiljan ne gaji puno nade, pa se sve što joj ostaje svodi na one izjave tipa naših utješnih, da treba čuvati način života, da je zemlja lijepa i puna spomenika (renta iz prošlosti), a politički eksperimenti bez presedana uvijek ostaju kao zadnja iluzija izlaza za koji se ne zna kamo vodi.

Unatoč epohalnom ekonomskom neuspjehu, laboratorijskoj naravi politike i političkoj nestabilnosti, u Italiji postoji ono nešto što ju još uvijek čvrsto drži među liberalnim demokracijama, a to su njezine neovisne institucije koje osiguravaju vladavinu prava. Neovisne institucije su tema kojoj je ovaj upis zapravo posvećen.

Populisti kao i ekstremisti vole se busati u demokratska prsa, apsolutizirati vrijednost demokracije i referenduma kao mitskog i neupitnog iskaza njene izravne moći (bez obzira na kontekst referenduma), te pri tome kroz napad na tzv. «elite» (kojima se pridaju razni nazivi: korumpirane, bankarske, briselske, odnarođene, globalističke itd.) pokušavaju više ili manje prikriveno napadati neovisne institucije. Pri tome najčešće prešućuju (ili zaboravljaju) da i te neovisne institucije imaju svoj duboki demokratski legitimitet koji počiva na ustavima i zakonima koje su izglasali demokratski izabrani parlamenti i/ili predsjednici, te ih vode ljudi koje su izabrali ti isti parlamenti ili koji su izabrani u skladu sa zakonima koje su parlamenti i/ili predsjednici donijeli. Štoviše, a ovo je populistima i samozvanim demokratima najbolnije, mnoge neovisne institucije pozvane su čuvati temeljne ustavne vrednote i ljudska prava, što je mnogo važnije od priča s kojima razno razni izvršni političarčići dobiju pokoji glas više, poput vabljenja malo nižim porezom, par kilometara novoizgrađenog autoputa, ili parsto radnih mjesta za jarane u lokalnom javnom poduzeću.

Glavna poruka glasi: između neovisnih institucija i demokracije ne postoji principijelni sukob. Naprotiv, na razini načela, neovisne institucije i (razvijena) demokracija prožimaju se, nezamislivi su jedni bez drugih i svatko ima svoju ulogu u (razvijenoj) demokraciji. I sve će biti dobro dok postoje nezavisne institucije, dok ih neki populistički, kvazi demokratski val ne poruši kao kule od karata u kakvoj otvorenoj ili prikrivenoj «anti-birokratskoj revoluciji».

Aktualni događaji u Italiji gdje krajnja desnica, očito frustrirana podjelom vlasti u koaliciji, uza snažnog i neovisnog predsjednika i isto takvo pravosuđe, nastoji ojačati svoju demokratsku težinu (što je, da se razumijemo, posve legitimno), podsjetili su me na važnost ponavljanja lekcije o kompatibilnosti demokracije i neovisnih institucija. Ta lekcija se u današnje vrijeme prečesto zaboravlja, jer se odnos demokracije i neovisnih institucija predstavlja kao neki latentan sukob, u kojem zagovaranje neovisnosti institucija navodno pati od manjka demokratičnosti ili viška tehnokratizma i elitizma, dok stvari ni principijelno ni realno nisu crno bijele nego sive. No, više o tome u seriji ljetnih tekstova koji slijede za koji dan u kontekstu meni bliske rasprave o centralnom bankarstvu. A sada natrag na Italiju.

Sva je sreća da ta Italija postoji. Osim što funkcionira kao politički laboratorij i nepresušno vrelo političkih iskustava, ono što joj se događa u financijskom smislu podsjetnik je koji treba poučavati na fakultetima ekonomije, politologije i školama javne administracije širom svijeta.

Praktički nesposobna za rast i razvoj, visoko zadužena (javni dug preko 130% BDP-a), Italija je zemlja koja svakog političara podsjeća na rizik i moć financijskih tržišta. Kratkovidni anti-neoliberali (ako se ta vrsta stava uopće može ikako nazvati) misle da je tržišna disciplina anti-demokratska izmišljotina i da svaka zemlja «ima pravo» imati javni dug kao Japan (iznad 200% BDP-a) ili SAD (iznad 100%), a da pritom uvijek netko baš jako želi kupovati njihove obveznice ne bi li im financirao političke projekte ili transfere. Međutim, Italija uspijeva bilježiti pad vrijednosti državnih obveznica (i rast prinosa) u vremenu kada su negativni prinosi na obveznice zahvatili cijeli svijet (Italija je u totalnoj kontri), jer ova zadnja Salvinijeva gimnastika samo izaziva podozrenje, rizik, neizvjesnost, stotine upitnika.

Kamatne stope su u padu u SAD-u, najave monetarne ekspanzije ECB-a potiskuju prinose svuda prema dolje (znači da vrijednosti obveznica rastu), čak su i slovenske obveznice pale u negativnu zonu prinosa, a Hrvatske, da Hrvatske, u jednom su trenutku pale ispod 1% (i već mjesecima ponavljamo frazu o «najnižim prinosima u povijesti»). No, sva je sreća da postoji Italija, gdje prinosi rastu i penju se prema 2%, pa svaki priučeni investitor ima finu klasu imovine s kojom može žestoko riskirati ne bi li došao do kakvog-takvog prinosa, pri čemu se ta obveznica još uvijek, makar formalno, vodi kao «investicijska kategorija» (dakle, na papiru nije smeće).

Pitanje je dokle će tako. Italija odavno nije ono što je nekad bila. Ne tako davne 2006. bila je svjetski prvak. Tada je to bila jedna druga Italija u odnosu na ovu koja se prošle godine nije ni kvalificirala na Svjetsko. Pad je, čini se, sveprisutan, zahvatio je mnoga područja života, i još se samo neovisne institucije nekako drže. No, ne zaboravimo: i kad se skroz propadne, svijet neće stati. Nešto novo uvijek kreće od početka. Uvijek će postojati netko tko će cijeniti tu zemlju, njezina postignuća i slabosti, i govoriti:

È una fortuna che l'Italia esista

http://arhivanalitika.hr/blog/sva-je-sreca-da-postoji-italija-neovisne-institucije-u-demokraciji/

 
You need Adobe Flash Player to view this.
Download it from Adobe.