SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
PLITKO
 
Nepotrebna zimska histerija
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 25.02.2018. - 19:48:58
KOLUMNA - Polarna hladnoća u Hrvatskoj. Zagreb okovan na minus sedam! Vrište naslovi po portalima, drhtulje novinari pred kamerama, troši se boja za novine na običnu zimu. 

Senzacionalizam o kojem pišemo svake godine nije izgubio na intenzitetu. Upravo suprotno. Otkad smo postali tropska država koja se čudi minusu u zimi? Jesu li građani postali toliko razmaženi? Ili ih tek mediji tretiraju poput budala? 

Sjećam se svog djetinjstva s kraja sedamdesetih kad bi mama na ovakvom minusu otvorila prozor i malo proluftala stan, te skinula sa štrika smrznute traperice krute ko da ih je baka štirkala godinu dana. Živjeli smo na Črnkasu, zgrada do školskog igrališta, Miškina. Vikend ko i danas. Biti vikendom na igralištu i igrati nogomet je bilo poput vojne obveze. Tko slučajno ne bi došao smatrao se papkom i bio bi izopćen iz društva. Igralo se po vrućini, kiši, ledu, snijegu. Igrali bi na plus 30 kao i na  minus 10. Zato što je to bilo normalno, zato što je bila zima i zimi pada snijeg i temperatura je ispod nule.

Nogomet na snijegu zvali smo ''zimskim radostima'' i nije bilo senzacija. Nismo bili u skafanderima kao da putujemo na Mars niti smo nosili prijenosne radijatore sa sobom. Bili smo golih bubrega, crvenih obraza i zdravi. 

Poput one dječice u ''Vuku samotnjaku'' što Likom na cičoj zimi trčkaraju po snijegu tek u ovčjem kožunu. Na tom igralištu su se smrzavali poznati sportaši: Bernard Ban, braća Boban, Igor Jovičević i nitko nije kukao niti se smrzavao. Igralo se kao da se igra za prvaka Europe. I to je bilo to. Bacim sada pogled kroz prozor. Sunčan dan, minus 7 je, voze automobili, autobusi, ljudi šeću. Mnogi bez kapa na glavi. Normalan dan u normalno zimsko vrijeme. 

Automobili u Delnicama prolaze. Vele ljudi koji pamte da je znalo biti i gore. Gledam čovjeka u Mrkoplju,  gušta uz šporet, priča o svojoj športskoj mladosti, skijaškom trčanju. Nedaleko je i Matić poljana gdje se smrznulo 26 partizana. To su bile zime i hladnoće, neljudski uvjeti. No, trebalo je napumpati vijesti, trebalo je zimi iskeziti zube da bi premijer mogao doći u Delnice i paničariti ne bi li ispao superheroj kao i Vučić u Srbiji.

Još malo pa ćemo i ljetne kratkotrajne pljuskove proglašavati katastrofičnim. Odmah ćemo sklepati Noinu arku. S druge strane, gledam ovog Bandića. Tipa ne šmekam nikako no pokazao se Džekom.  Napravio sastanak, okupio gradsku ekipu, napravio taktiku čišćenja grada i Zagreb je bio čistim dok si rekao ''povjerenik''. Kao da je proljeće, a ne mećava. 

Trgovi, ulice, kolnici, čišće nego u bolnici. Nitko ne spominje snijeg, minuse ni zimu koja je samo zima. No, treba nekako skrenuti temu s Agrokora pa se ne bih čudio da Plenki i kompanija aktiviraju snježne topove i zametu sami sebe negdje kod Frankopanske. Čudimo se zimi, a zaboravili onu pjesmu ''Zima, zima, e pa šta je...'' Pa Edi Škovrlj se više smrzavao na onim marčanim burama koje su ga bacakale na Masleničkom mostu. Sve je otišlo u krasan kupus ako se čudimo zimi i ljetu. Prije svega novinarstvo. Brojimo temperaturne minuse zaboravljajući one stvarne. One kojima nam se oduzima pravo na život s dignitetom. 

Ali, sve u svoje vrijeme. Kad zatopli na optimalnu temperaturu, valjda ćemo ponovno vidjeti da su muhe preživjele, da riba smrdi ko i izmet kojeg je trenutno prekrio snijeg. Dobrodošla je hladnoća za one koji prave problem iz minusa po kojem je jedna mala škvadra s Črnkasa igrala nogomet bez problema, dok ista ta generacija razmaženih političara pravi problem da bi skrenula pozornost s pravih problema. 

U tom im svesrdno pomažu kolege senzacionalisti čudeći se očitom. Ljudi se sprdaju po društvenim mrežama. Ne, nismo se smrznuli, život teče Zagrebom, ljudi trče Splitom, sve se odvija u granicama normale, jedino što u ovoj državi ništa normalno više nije normalno.