SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
MAKEDONIJA
 
Nesposobna politička elita zakaparila propast Makedonije
Autor/izvor: Stjepo Martinović
Datum objave: 28.04.2017. - 17:49:10
KOMENTAR - Povijest je gadno ironičan igrač: istodobno dok se turski predsjednik Tayyip Erdoğan naprasno sultanizira i brutalnim nasiljem – usmjerenim protiv Kurda i drugih manjina, novinara i slobodnomislećih intelektualaca, posebice liberalno opredijeljenih žena – poništava gotovo svekoliku (osim rigidnog nacionalizma!) sekularno-demokratsku baštinu „oca nacije“ Kemala Atatürka, nekoliko stotina kilometara zapadnije zbiva se nova epizoda u stoljetnoj nadaljevanki raspada Otomanskoga Carstva: puca, po etničko-kulturnim, socijalno-ekonomskim, civilizacijskim… šavovima Republika Makedonija, zlosretna paradržavica koja je stekla neovisnost ne samo protiv volje (uz obilate zazubice) svih susjeda, nego i mimo vlastite – jer je u njenih građana slavenske etničko-kulturne pripadnosti još osamdesetih godina dozrela svijest o neodrživosti nakon utrnuća SFRJ. 

Naime, kao što se nekoć govorilo da je Jugoslavija okružena BRIGAMA – Bugarskom, Rumunjskom, Italijom, Grčkom, Austrijom, Mađarskom i Albanijom, zemljama s kojima je (svima!) imala neriješene probleme razgraničenja, nezacijeljene uspomene iz ratova nakon kojih su krojene granice, uspostavljan novi geopolitički improvizorij i uređivana zaštite manjina – „Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija“ nije od 1990. takva samo po nakaradnu (iz Atene dirigiranom) imenu, nego i po statusu… osporavana s istoka, juga, sjevera i osobito zapada, iz albanskoga korpusa koji se nikada nije odrekao velikodržavnih snova iz vremena Prizrenske lige (1878. godine).

A dok su Srbija, Bugarska i Crna Gora u balkanskim ratovima prvo raskrčmile teritorije „bolesnika na Bosporu“, pa se zatim i krvavo obračunale međusobno do uspostave granica potvrđenih ishodom Prvoga svjetskog rata, Makedonija je ostala „neriješena“, razrezana na „južnu Srbiju“, Egejsku i Pirinsku Makedoniju, te područje Male Prespe i Gologa brda u Albaniji. Nakon Drugoga svjetskog rata, izvan jugoslavenske Makedonije (u Srbiji) ostalo je i područje manastira Sv. Prohora Pčinjskog – inače mjesta zasjedanja ASNOM-a, grčki nacionalisti iskoristili su građanski rat da protjeraju desetke tisuća egejskih Makedonaca, Bugari asimilirali one unutar svojih granica… Albanci ustrajno i svim sredstvima, od demografske majorizacije (uvoda u etničko čišćenje) i ekonomske diskriminacije do oružanog terora širili svoj teritorij i slijedili zaključke Prizrenske lige neovisno o geopolitičkim promjenama u okolišu.

Tragedija za slavenske Makedonce – dugoročno i Albance u toj zemlji, kao i ostale manjine – počinje 1990. godine ne samo nestankom zaštitnog okvira SFRJ, nego i provalom zlih duhova nacionalizama, recidiva kvislinških struja (osobito probugarske), te, u kontekstu gubitka samosvijesti građene u 45 jugoslavenskih godina, ridikulozne socio-patološke opsesije navodnom sponom s antičkom Makedonijom Filipa II i Aleksandra Velikoga. Dakako, ogorčeno osporavane iz one Grčke koja s antičkom Heladom nema nikakva veze sadržajnije od rimskih korijena današnjih stanovnika Dioklecijanova grada!

Istodobno dok se Skopje pseudo-arhitektonski karnevalizira, posrnula ekonomija tjera sve veći broj makedonskih Slavena u emigraciju, a novac iz albanske dijaspore (nerijetko stečen kriminalnim aktivnostima) pretače se u „katastarsku okupaciju“: ondje gdje ne uspijevaju protjerati slavenske susjede terorom (kao oružanim nasiljem na vratima Skopja 2001. godine, čak i surovim ubojstvima nesretnih ribolovaca, slučajnih svjedoka kriminalnoga čina), Albanci kupuju njihova imanja, kuće… u kojima se nikada više neće čuti riječ na makedonskom jeziku.

U Skopju se smjenjuju tragično nesposobne vlade, korumpirane i ni izdaleka formata sukladnog izazovima – ne pomaže ni uključenje albanskih stranaka u zakonodavnu i izvršnu vlast, jer je njihovim čelnicima itekakva figa u džepu, da bi, nakon američko-eurounijske farse s uspostavom „neovisnog Kosova“ (p)ostalo pitanje dana ne hoće li se, nego kada će se kriza prevaliti južno od Šar-planine.

Nitko ne želi biti zloguki prorok, ja – davnih godina zaljubljen u tu krasnu zemlju i njezine divne ljude (svih narodnosti!) – ponajmanje… ali, žalosno inkompetentna i dramatično subformativna „elita“ u Skopju zakaparila je propast vlastite zemlje. Davno, 1878. godine, ondašnje velike sile na Berlinskom su kongresu nastojale dogovoriti modus operandi dokinuća „europske Turske“; danas, kada se Erdoğanova Turska definitivno autodiskvalificira za pristup Uniji „ikada“, Makedoniju – posljednji relikt Otomanskoga Carstva – može održati na okupu samo diktat današnjih velesila… kad bi među njima bilo jedinstvena stajališta što & kako.

A može li ga biti kad se u skopskim zbivanjima jasno prepoznaje rukopis scenarista „narančastih revolucija“?

 
You need Adobe Flash Player to view this.
Download it from Adobe.