SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SUMRAK
 
Nestajanje
Autor/izvor: Stjepo Martinović
Datum objave: 13.02.2017. - 14:17:39
KOLUMNA - Ivan Đikić, jedan od rijetkih preostalih međunarodno relevantnih znanstvenika koga smo do jučer nazivali i hrvatskim, zahvalio je dragim studentima, kolegama profesorima i znanstvenicima na splitskomu Medicinskom fakultetu – i rekao Hrvatskoj ZBOGOM!

Kao i onih šezdesetak (po nekim izvorima: više od stotinu) tisuća mladih ljudi koji su poslušali estradnu nuspojavu s Pantovčaka, pa napustili zemlju u kojoj ne vide svoje ni bilo kakve budućnosti... kao i mnogi još koji se spremaju otići, pridonoseći smanjenju broj nezaposlenih u evidenciji Zavoda za zapošljavanje, odričući se zadovoljstva da rade za sitniš, ili bez plaće, puneći proračun iz koga se partitokratska kasta časti kao da joj ga je ćaća namro – izbjegavajući, nimalo generacijski solidarno, i doprinos mirovinskom fondu, na tugu i brigu privilegiranih penzionera, inače poznatih kao stabilno biračko tijelo udbaško-ustaške mezalijanse na vlasti.

Ali, da se otresem cinizma i crnog humora, odlazak Ivana Đikića onaj je simptomatičan događaj koji daje naziv trendu: on je potvrda nestajanja Hrvatske – znakovitiji od svoga povoda, saborske legalizacije vulgarne krađe intelektualne svojine i „premijerova" žicarski omalovažavajućeg odgovora na Đikićeva upozorenja. Ivan Đikić okrenuo je leđa pseudo-državi čije vrhovno zakonodavno tijelo (naplavina polupismenih protuha, zadrtih desničara i jebivjetara s dijagnozom!) brutalno ozakonjuje kriminal – otimačinu plodova tuđe pameti, znanja i rada – u kojoj ključni dužnosnik u izvršnoj vlasti ne smatra amoralnim, skarednim ni pedagoški razornim, zadržavanje na ministarskom položaju nekoga tko bi u zemljama u kojima se znade što je etika, što je moral, što je čast sustigao prezir kakav se upućuje lažljivcima i probisvijetima. A ta „Hrvatska" heroji koje su prepisivači, intelektualni džepari, plagijatorski kokošari i šibicari – ni najmanje se ne uzbuđuje što joj je Ivan Đikić svojom gestom odalamio šamarčinu da zvoni i odjekuje!

Ta „Hrvatska" – zapravo, čemu navodnici, jer nema druge! – ne uzrujava se ni nad demografskim slomom, nad srozavanjem obrazovanja i školstva, urušavanjem zdravstva i socijale, svođenjem kulture na beznadno provincijski relikt dosega ostvarenih za bivše države i protunaravnog sustava... ta Hrvatska sniva svoje infantilno-militarističke, klero-nacionalističke, sedlarsko-ognjištarske i vazalno-kvislinške mokre snove, svršava u jalovim obredima i kičeraju kvazi-religijskih derneka. Hrvatska koju Ivan Đikić prepušta njoj samoj nadasve nema srama! Nema kriterija ni kritičke svijesti o sebi, uma ni strategije na ijednom području, razvojnog plana ili sanacijskog dokumenta ni u tragovima.

Guverner Hrvatske navodne banke, koji bi trebao razbijati glavu o iznalaženju monetarnoga modela kojim bi se ostaci privrede otrgli iz zagrljaja uvozničke mafije, mirno spava po luksuznim stranim hotelima – čak 300 noći u godini! Pravosuđe, umjesto da se uhvati u koštac s korupcijskom hobotnicom, strpava iza rešetaka staricu koja ne može podmirivati komunalne račune. Hrvatska kojoj je Ivan Đikić poručio da je se odriče, jer bi inače morao samoga sebe, vukojebina je u kandžama meritokracije namnožene partenogenezom „branitelja" i ukruhničara(!), distopijski izlog u radu... do iscrpljenja zaliha.