SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
EKONOMIJA I TRŽIŠTE
 
Nismo ništa naučili: Stiže novi ekonomski krah
Autor/izvor: prof. dr. Thomas Straubhaar, Deutsche Welle
Datum objave: 16.09.2018. - 12:07:20
KOMENTAR - Sjećam se 15. rujna 2008. godine kao da je bio jučer. Tokom vikenda koji je tome prethodio su tadašnji američki ministar financija Henry Paulson, šef Sustava federalnih rezervi (FED) Ben Bernanke i vodeće glave Wall Streeta očajnički – i naposljetku uzaludno – tražili kupca za banku Lehman koja je bila pred bankrotom.

Banka je na kraju morala u stečaj. Ostala je gomila dugova od 600 milijardi dolara. Posao je izgubilo 25.000 ljudi u ovoj banci, a milijuni ljudi su ostali bez dobrog djela svoje imovine kada su burze doživjele krah.

Svjetsko gospodarstvo je stalo, kao da je neki kratki spoj prekinuo snabdijevanje strujom. Uslijedila je najdublja recesija poslijeratnog doba. Gospodarstvo je na svjetskoj razini palo za više od dva posto, a još teže posljedice spriječene su tek podržavljenjem privatnih gubitaka i tako što su središnje banke širom svijeta upumpavale svjež novac u ekonomski krvotok.

Taj 15. rujna 2008. mi neizbrisivo ostaje u sjećanju jer je brutalno srušio ekonomsku teoriju u koju ranije nisam sumnjao. Za vrijeme studija na Sveučilištu u Bernu imao sam privilegiju da me podučavaju neki od najvećih teoretičara novca. Uvjerili su me u načela monetarizma. Oni kažu da brži rast količine novca od količine dobara vodi odgovarajućem rastu cijena jer dobra postaju traženija i, samim tim, skuplja.

Ali iako su središnje banke širom svijeta preplavile financijska tržišta novcem – ti valovi osjećaju se do danas – nije bilo inflacije. Očigledno je da jedan od postulata makroekonomije ne vrijedi od financijske krize: jači rast volumena novca od volumena dobara možda jest neophodan, ali ne i dovoljan preduvjet za inflaciju.

S druge strane rastu cijene dionica i nekretnina, a time i stanarine, što čini svakodnevicu manje imućnog dijela društva znatno skupljom. To opet vodi užarenoj diskusiji o tome kako se inflacija uopće mjeri: treba li uračunati hedonizam, to jest povećanu potrošnju skupljih dobara? Ili treba pratiti samo suštinsku inflaciju, promjene cijena kod sezonskih proizvoda i sirovina? Ili vrijednost imovine, kretanje na burzama i cijene nekretnina? I tu je financijska kriza otvorila pitanja koja do danas čekaju na odgovor.

Kao da kraj monetarizma nije bio dovoljan, prije deset godina sam se morao oprostiti i od druge dogme ekonomskih znanosti. Jer godinama prije kraha su me uvjerila saznanja američkih nobelovaca da je na financijskom tržištu efikasnost pravilo dok su greške tek izuzetak. Deregulacija tržišta na početku novog milenija zasnivala se upravo na hipotezi o efikasnosti: burzovni tečajevi će, kaže hipoteza, uvijek racionalno i točno oslikavati stanje stvari. Svaka nova informacija dovodi do novog prilagođavanja tečaja.

Financijska kriza je raskrinkala hipotezu o efikasnosti kao teoretsku igrariju bez empirijskog sadržaja. Ponašanje na financijskim tržištima je pokretano očekivanjima o očekivanjima ostalih igrača. Posljedica toga je imanentna sklonost čoporativnom ponašanju i samoostvarenju proročanstava: ako akteri na tržištu očekuju rast neke cijene, to privlači špekulante koji se klade na rast cijena. Time cijena zbilja i raste. Početna očekivanja su tobože ispunjena. A to opet privlači nove špekulante.

Kada svi igrači vjeruju u pogrešan model, on isprva izgleda kao istinit. U suštini to završava kada pojedini investitori zarade novac, drugi izgube vjeru u daljnji rast cijena i panična prodaja izazove pucanje prenapuhanog mjehura.

Kriza financijskih tržišta je pokazala kako su ukupnu ekonomiju uzdrmali snažni osobni interesi i egoizmi bankarskih menadžera, trgovaca na burzama, rejting-agencija i financijskih instituta. Algoritmi visokofrekventne trgovine ne daju pet para na realnost. Sve što njih zanima su burzovni tečajevi koje su sami proračunali nanosekundu ranije.

Otuđeni od svih makroekonomskih osnovnih brojki tako špekulanti pred sobom šutaju tržišta roba, rada i kapitala kao da su lopta. Umjesto da budu ulje za podmazivanje realne ekonomije i da se pobrinu da tržišne transakcije prolaze u najboljem redu, financijska tržišta su postala benzin u vatri koji od pojedinih makroekonomskih žarišta stvara stihiju koja guta cijelo svjetsko gospodarstvo.

Ekonomist William White nije jedini koji misli da ekonomska politika i znanost iz bankrota Lehmana nisu naučili ništa ili su naučili vrlo malo zbog čega nam prijeti još veći krah nego 2008. godine. Mnoge činjenice govore u prilog tome da situacija nije stabilnija ili otpornija na krize nego prije deset godina. Nepromijenjeni su ogromni deficiti u teoriji i praksi kada se radi o procjeni uništavajućih razmjera krize financijskih tržišta.

Još uvijek ekonomisti prečesto koriste zastarjele ideologije za razumijevanje i objašnjavanje nove realnosti. Suradnja financijskih tržišta i realne privrede na obostranu korist još uvijek je otežana vlastitom dinamikom, sitnim interesima i pogrešnim uvjerenjima. Novo ekonomsko doba nije ispraćeno promjenom shvaćanja – ni u gospodarstvu, niti u ekonomskoj znanosti.

Thomas Straubhaar (1957.) je švicarski ekonomist i istraživač migracija. Predaje međunarodne ekonomske odnose na Sveučilištu u Hamburgu. Od 1999. do 2014. bio je direktor Hamburškog arhiva svjetskog gospodarstva i njegovog Hamburškog instituta za svjetskog gospodarstva.