SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
LADY DIPLOMAT - SIMETRIJA DIPLOMACIJE
 
Niti igračica niti navijačica
Autor/izvor: Zorica Živković Farina
Datum objave: 12.11.2017. - 18:14:00
Zadnja izmjena: 13.11.2017. - 07:21:40
KOLUMNA - Kaže se da se prava životna skola stječe izvan škole. Već u toj prvoj školi nailazimo na neke podjele pa tako i one unutar razreda. 

Sjećam se da smo čak imali neke slogane u stilu "C-kavci su najbolji", "A-kavci ko skakavci" i to se nasljeđivalo generacijama. Onda su nas učili natjecateljskim sportovima na mikro i makro razinama, najprije tim koji je podijeljen unutar razreda, zatim timovi između razreda, između škola, gradova, država ...  Tim slijedom se transformirala i podrška. 

Tijekom igranja natjecateljskog sporta čija je podjela unutar razreda najčešće se navijalo za nekog od pojedinaca i njegov tim, većinom iz razloga simpatije, natjecanje prema timovima iz različitih razreda već je podrazumijevalo ultimativan izbor da navijaš za razred koji pohađaš i tako sve do nekih viših razina, lokalnih, nacionalnih, internacionalnih. To je spin vještina koja je usvojena još od ranog djetinjstva. Podjele su se odvijale i u susjedstvu. Sjećam se ekipe iz plavog nebodera koja je imala pik na drugu djecu iz crvene zgrade, pa ulica, pa kvart pa se opet ponavlja na razinama već spomenutog. 

Tijekom svoje karijere rada u medijima i komunikacijama imala sam se prilike susretati s pripadnicima različitih skupina. Mnogi od njih nisu niti bili svjesni svoje pripadnosti ili pristranosti. Najviše je takvih bilo u NGO sektoru.

Većina pojedinaca našla se upravo tamo kako bi izliječila ili prevladala neku životnu traumu. No, upravo ih je to okruženje držalo u traumi, pod tim krovom, etiketirane. Neki su čak nosili i traume svojih predaka. Recimo, baka kojoj je nanesena nepravda tijekom oduzimanja imovine od strane države u doba socijalizma. Baka je kukala svojoj kćeri i optuživala sustav za neimaštinu, onda je kćer postala majka i prenijela to isto na svoju djecu.

Priče su to koje se kao trakavica nastavljaju generacijama. 

Mene su tako-kako te razne organizacije pa i vladini dužnosnici znali podsjetiti tko mi je sve od bližnjih ubijen u ratu i što se sve izgubilo te što sam sve danas mogla imati - ovisno o cilju spina kojega su provodili. 

Životne traume često su pojedince vodile iz jedne grupe pripadnosti u drugu. Susretala sam se s različitim pojedincima koji su radili ekstremne skokove s jedne boje šahovskog polja na drugu, no uloga figure je u većini slučajeva ostajala ista. Nekada izdrilani vojnik u popeglanom odijelu koji priča o velikim odgovornostima i časti, danas je hippie u razdrapanoj odjeći koji propovijeda o slobodi i u to ime trči gol livadom.

Dok god priča o slobodi znači da ju ne živi. Kad sam mu ukazala da je taj osjećaj kojemu žudi, osjećaj slobode, mogao imati i u vojnoj uniformi dogodilo se veliko osuđivanje mojih riječi. Pojedinac je još uvijek živio sa šokom i u traumi, svjedočanstvu akcije u kojoj su se ugasili životi. Govorio je i "peace", ali bilo je očito da ga nije našao. Vjerojatno je zato toliko često i izgovarao tu riječ, kako bi poslao jasnu poruku za onim za čim jako čezne, a upravo taj "peace" nije bio izvana, već unutar njega.

Većina pripadnika određenih skupina sklona je ekstremnim skokovima. Uloge ostaju iste, samo se tim mijenja. Nakon rada u politici, u trenutku kad sam rekla da sam zasad s tim završila, oko mene su se našli pripadnici druge krajnosti. Nazovimo ih, primjerice: mrzitelji vladajućih. Jako simpatično mi je bilo kad su me uvjeravali kako sam jedna od njih. Logično je to u tim podjelama crno-bijelo. Ili si njihova ili naša. Prostora za dijalog tu nije bilo. Crno-bijelo. 

Naime, nikada nisam voljela natjecateljske sportove. Uvijek sam se rado predavala umjetničkim vještinama i radu na sebi, vlastitom procesu. Sve što sam radila, radila sam zbog sebe, a ne zbog 7.c ili još ekstremnije, razrednice tog razreda. 

Ako bismo napravili linearnu podjelu, najveće i najagresivnije pristupe doživljavala sam bas u tzv. undergroundu. I bili su apsolutni bez obzira na to što taj pojedinac možda i nije proživio određeno iskustvo. Njegova vjera u nešto bila je temeljena na ideologiji ili stavovima drugih pripadnika skupine. 

Bez obzira o kojem timu pričamo, znala sam da mi nije suđena uloga igračice, kako bi pehar ostao skupljati prašinu na policama kluba. Samim time, nije mi bila privlačna čak niti uloga cheerleadersice koja bi svojim veselim duhom motivirala navijače da hrane podrškom odredeni tim.