SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SPORT I FAŠIZAM
 
Nova demonstracija mržnje: Možemo li se osloboditi fašizma na sportskim terenima?
Autor/izvor: Domagoj Margetić
Datum objave: 27.01.2012. - 23:37:00
Zadnja izmjena: 27.01.2012. - 23:53:24
KOLUMNA - Tko je pobijedio, a tko izgubio u Beogradskoj Areni? Neću čestitati Srbiji, niti imam na čemu čestitati. Osim na izuzetno nekorektno, nesportski i loše pripremljenoj polufinalnoj utakmici.
Najmanje se tu radilo o sportu. Nije to bilo sportsko natjecanje, nego stravična demonstracija mržnje, straha, ksenofobije, nacionalizma, barbarizma, divljaštva i fašizma. Da. Fašizma. Dobro ste pročitali.

Bez obzira u kakvim se oblicima pojavljivao, bez obzira bio on izravan ili prikriven, fašizam je fašizam. Ne postoji bolja riječ koja opisuje ponašanje srbijanskih navijača u Areni. Bio je to sportski fašizam, skriven tobože iza navijačkih strasti, ali fašizam sam po sebi. Atmosfera nije bila natjecateljska, nije to bila atmosfera sučeljavanja dvije protivničke sportske ekipe. Bila je to prava neprijateljska atmosfera, nabijena onom iskonskom divljačkom mržnjom, onom istom mržnjom koja je na svim stranama na Balkanu toliko puta do sada prizivala krv i žrtve, uništavanja i paleži.

Znam, netko će mi odgovoriti da je to tek jedan sportski događaj i da je predimenzionirano ovako reagirati. No, je li tako? Tako su govorili i na Hitlerovoj olimpijadi, kada se jednako tako pokušavalo fašizam sakriti iza sportskog rivalstva. Ako sam u ičemu do sada bio dosljedan bilo je to u tome da sam uvijek stvari nazivao njihovim imenom. I da sam uvijek imao snage kao građanin, kao čovjek, reagirati na sve pojavne oblike fašizma bilo na hrvatskoj ili srbijanskoj strani, bilo u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, ili nekim drugim državama. Naravno, kada govorim o hrvatskom fašizmu za Hrvate sam četnik, kada govorim o srbijanskom za Srbe sam ustaša.

Jer to su jedine relacije u kojima ova društva znaju komunicirati. U relacijama nacionalističkih, šovinističkih podjela na "naše" i "njihove", u relacijama mržnje prema svemu i svakom drugačijem. Ova društva uživaju jedino u bolesnom nacionalističkom izolacionizmu koji ih mentalno i duhovno determinira. Zato Srbija ne zaslužuje čestitke. Zato Srbija danas nema što slaviti, ali se ima čega sramiti. I zato se ova utakmica u beogradskoj areni može usporediti s Hitlerovom Olimpijadom 1936. u Berlinu. Po svemu, ona je to i bila.

Samoj utakmici prethodili su planirani ekstremistički napadi na hrvatske navijače. Što je policija gotovo pa blagonaklono promatrala, odnosno ministar Ivica Dačić i direktor policije Milorad Veljović nisu uopće pripremili nikakav plan zaštite stranih navijača od domaćih neofašističkih bandi. Ukratko, obzirom da niti Veljović ni Dačić nisu nakon propusta u osiguranju snosili nikakvu odgovornost, već su posredno sudjelovali u kreiranju atmosfere straha i mržnje, prvo nereagiranjem na fašističke ispade, a potom zabranom i ograničavanjem dolaska hrvatskih navijača na utakmicu u Beograd, slobodno se može reći kako dio službenog Beograda očito iz nekih svojih političkih motiva uoči izbora u proljeće ove godine podržava fašističku, populističku retoriku navijača iz Arene.

Naime, minimalna reakcija na divljaštvo koje policija nije spriječila trebale su biti Dačićeva i Veljovićeva ostavka. To, dakako, vrijedi za ljude sa savjesti, među koje ovaj dvojac očito ne spada. Taj dvojac je među naojodgovornijima za neprofesionalnu, amatersku i aljkavu organizaciju ovog sportskog natjecanja. Netko za to mora snositi odgovornost. Jer se utakmica odigravala u nesportskim uvjetima. Upravo zbog toga, Srbija nije fer igrom dobila ovo polufinale. Nego na izrazito nesportski, nekorektan, nasilnički, razbijački, uličarski, huliganski način. Prijetnjama i nasiljem. Mržnjom i strahom. To su bili aduti domaćina tijekom ove utakmice. Srbija je pokazala kako niti kao država niti kao društvo nije spremna organizirati ovakva međunarodna sportska natjecanja i za to netko naprosto mora snositi odgovornost u Beogradu. Ono što se događalo u beogradskoj areni istovremeno je jadno, ali i opasno. Opasno bi bilo samo tako prijeći preko demostracije fašizma na beogradskoj utakmici.

Bilo bi to jednako ignoriranju Hitlerovog fašizma uoči Drugog svjetskog rata. A naša društva moraju biti posebno senzibilizirana na sve oblike neofašizma. Na sve oblike zločina iz mržnje. Na sve oblike govora mržnje. Na bilo kojoj strani. Zato sam odlučio reagirati na beogradski incident. Mislim da imam moralno pravo na to jer sam kao novinar i javna osoba uvijek reagirao na slične pojave u Hrvatskoj. Zato je jedino principijelno i korektno da i sada dignem glas protiv ovog sportskog fašizma u Beogradu. Ovaj, latentni fašizam, koji s vremena na vrijeme izađe na vidjelo posebno je opasan. Posebno zastrašujući. Indikator je to puno ozbiljnijih stvari i kretanja u našim društvima i zato ne smijemo ostati gluhi, nijemi i slijepi na ono što se dogodilo u beogradskoj areni.

Srbija se mora večeras umjesto slavlja zapitati: je li to Srbija kakvu žele njezini građani? Je li to Srbija 2012. godine? Srbija večeras treba preispitati vlastitu savjest, a ne slaviti. Moji drugari u Srbiji večeras si trebaju postaviti važna neugodna pitanja, prije nego što zaplješću svojoj reprezentaciji. Večeras nije pobijedio sport. Pobijedila je ideologija mržnje, ideologija zla, pobijedio je šovinizam, nacionalizam, pobijedio je baršunasti fašizam. Zato utakmica u Beogradskoj Areni nije bila sportsko natjecanje, nego zastrašujuća, zlokobna, zloslutna repriza Hitlerove olimpijade. Atmosfera me najviše podsjetila na pismo koje je u uvodu svoje knjige „Bašta sljezove boje“ Branko Ćopić napisao svojem prijatelju Ziji Dizdareviću ubijenom u Jasenovcu. U tom pismu Branko prije smrti predosjeća nadolazeće zlo na Balkanu i kaže: „Crno su im konji, crne poktovice!“. Ali i završava pismo porukom Ziji: „Još nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine nasmijane zore i tužne sutone!“.

Dok sam se tako tijekom utakmice prisjećao ovih Ćopićevih veličanstvenih riječi, potpuno su drugačiju poruku slali odbljesci lasera na tijelima našeg vratara i igrača. Svakome je jasno kakva je to bila poruka onih koji su je slali. Bila je to jasna, prikrivena prijetnja smrću, koju su poslali srbijanski navijači u beogradskoj areni. Da ne govorimo o četničkim pjesmama. Iako znam da će sada neki objašnjavati kako su četničke pjesme za njih izraz patriotizma. Tako i fašisti u Hrvatskoj viču da su im ustaške pjesme izraz domoljublja. Ali sve je to fašizam. I sve su to fašisti. Ma koliko o tome šutjeli.

A mene je na pisanje ove kolumne natjerala upravo uspomena na Branka Ćopića. Jednog dragog pisca, antifašističkog borca, ali prije svega jednog dobrog čovjeka. Čovjeka koji je razumio kako je svaki i svačiji fašizam velika anticivilizacijska opasnost i kako, ako nikako drugačije protiv njega treba ustati riječju. Ako ni zbog čega, a ono zbog običnog, davno zaboravljenog ljudskog poštenja. Dragi čika Branko, ovu kolumnu posvećujem Vama. I ponovno otvaram Vaše pismo Ziji Dizdareviću. I baš kao što ste Vi rekli: „Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici. Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata”.

Oni povampireni mrzitelji koje sam večeras gledao u Beogradskoj Areni, očito, nikada nisu pročitali niti jednu jedinu Vašu priču. I bojim se, kao što ne bi razumjeli Vas, neće razumjeti niti mene.