SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SJEĆANJE
 
Odlazak Tonyja Hnojčika: Velemajstor koji je fotografijom znao ispričati trenutak
Autor/izvor: Domagoj Margetić
Datum objave: 29.03.2018. - 14:23:46
KOLUMNA - Jednom sam prilikom na zagrebačkom Malom placu isprobavao neki svoj Olympus, kad je po običaju naletio Tony. 

“Daj molim te pogledaj jesam ga dobro naštimao?”, pitao sam ga pružajući mu aparat. 

“Ma boli te kurac, samo fotkaj!”, odgovorio mi je. 

Tony je naprosto kao malo koji reporter znao da je fotografija trenutak. Ovaj trenutak. Da je fotografija sad. Bez namještanja. Bez dodavanja. Bez oduzimanja. Nije spadao među sve ove danas brojne fotografe koji krivotvorenjem trenutka dolaze tobože do nekih predivnih fotografija. One, možda kao mnoge ušminkane krivotvoreine i jesu predivne, ali u njima nema tog trenutka za kojeg je Tony živio. Tog trenutka za kojeg je živio da ga sačuva. Da ga upiše u svoju životnu fotokroniku, koju je neumorno fotografirao svojim aparatima. Taj osjećaj za trenutak. Osjećaj za neponovljivost trenutka.

Osjećaj da se trenutak ne može izmisliti. Da se trenutak ne može namjestiti, izrežirati, uljepšati, poružniti, danas ima malo koji fotograf ili fotografkinja. Komercijalizacija profesije ne ostavlja im slobodu koju je Tony usprkos svemu uspio sačuvati. Slobodu da se ne bori krivotvorenjem doći do bolje fotografije. Kod njega nije bilo namještanja. Nije bilo montiranja. Nije bilo popravljanja, ispravljanja. Bio je i ostao do samog kraja lovac na trenutak. To ga je toliko neponovljivo i neusporedivo razlikovalo od drugih. 

Danas su se fotografi pretvorili u režisere onoga što nam svojim namještenim motivima i fotografijama žele prikazati kao trenutke koje su tobože uhvatili. Pretvorili su se u jeftine lovce na takozvane selebritije, pretvorili su se u falsifikatore stvarnosti. Barem velika većina njih. Svakodnevno se na društvenim mrežama pojavljuju njihove zadivljujuće krivotvorine, njihove bajkotivo namještene fotografije, i svakodnevno osvane neki novi fensi fotograf, koji je eto ulovio, a zapravo namjestio i krivotvorio neku fotografiju za kojom su poludjeli korisnici društvenih mreža.

No, na kraju sve je to jedno obično sranje koje s fotografijom i reporterskim pozivom nema ništa. Ali pasolutno ništa. To su obična fensijanerska sranja, koja korisnicima društvenih mreža omogućavaju da žive svoje usrane živote u virtualnoj i krivotvorenoj stvarnosti. Sve su to ni manje ni više falsificirani životi, a takvi su “fotografi” naprosto i jednostavno rečeno obični falsifikatori života.

Zato je Tonyjev odlazak nemjerljiv, nenadoknadiv i nepovratan gubitak za struku. Za sve nas. Za fotografiju u Hrvatskoj. Jer za sad ne vidim tko od današnih fotografa ima taj Hnojčikov osjećaj za trenutak. Taj osjećaj da je svaki trenutak fotoreportaža za sebe. Da je svaki trenutak priča, koju svojim fotoaparatom treba ispričati. I da nema dobre ili loše fotografije, ako ispunjava tu osnovnu misiju da zabilježi trenutak i da priča svakog trenutka ostane zapisana njegovom fotografijom. Danas je fotografija postala komercijalna utrka falsifikatima. Tony niti u jednom trenutku nije pristao na takav trend u struci.

Nije se mirio s tim da se fotografija pretvara u falsifikatorsku industriju namještene stvarnosti. Protiv toga se borio na svoj način. Onako kako je najbolje znao. Fotografijom. I kao da se što su ti trendovi u struci jačali, Tony sve više borio da svojim fotografijama zabilježi sve više trenutaka. Sve više života. Sve više postojanja. Sve više one stvarnosti skrivene iza mainstream falsifikata. 

Tony je bio majstor, zapravo velemajstor fotografije koji je svojim fotografijama znao ispričati trenutak. Nitko danas u hrvatskoj fotografiji to ne zna poput Hnojčika. No, osim toga, bio je ne samo reporterčina, nego i ljudina. I kao kolega i kao čovjek Tony je bio veći od mnogo nas danas u novinarstvu. Bio je svoj, ali je uvijek bio uz kolege, jedan od rijetkih koji je u našem novinarstvu čuvao vrijednosti kolegijalnosti i solidarnosti. Nije nikoga od kolega doživljavao kao konkurenciju, i uvijek je bio spreman pomoći. To ga je, također, razlikovalo trajno od drugih kolega. I to je nešto zbog čega će nama koji smo ga poznavali i koji smo se s njim družili bespovratno nedostajati. Njegova podrška, njegova solidarnost, njegova pomoć, i njegov neponovljivi osmijeh i osjećaj za zajebanciju. Bilo kad i bilo gdje. 

Otišao je Tony. Gledam našu posljednju zajedničku fotografiju i ne vjerujem. Jebiga, Tony. Baš jebiga. Glavom mi odjekuje samo ono tvoje: “Boli te kurac, samo fotkaj!”.

I baš tako. Boli te kurac, samo fotkaj!