SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
PRIJATELJSTVO
 
Ostvareni snovi i spika koja se ne zaboravlja
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 11.09.2017. - 10:20:08
KOLUMNA - Rastavi život putove iz djetinjstva. Mnogi krenu na svoju stranu i gotovo da se i nikad više ne vide. 

Kao rođeni Zagrepčanin, s Črnomerca, nosim u sebi mnogobrojne uspomene o kojima sam pisao u svojim romanima. Jedna od tih priča vezana je uz Antu. Ante koji je dvije godine mlađi od mene, išao je sa mnom u istu osnovnu školu, istu glazbenu školu, pjevali smo u dva zbora, svirali gitare za školski zbor.  U tom razdoblju djetinjstva, stvorio se gitaristički trojac koji je htio imati svoj bend, svoje pjesme, svoju poruku svijetu. Ante, Vlatka i moja malenkost. Onda je uslijedio kraj osnovne. Ante i Vlatka su ostali u ''Pavlekici'', a ja sam krenuo nekim svojim čudnim putovima odrastanja od BBB-a do diskoteka i noćnih klubova.

S Antom bih tu i tamo kontaktirao i posuđivao knjige iz kojih bih učio akorde za gitaru jer sam odustao od glazbene škole no ne i od glazbe. Ante i Vlatka su nastavili s glazbenom školom i postali vrhunski glazbenici. Kad sam nastradao, par dana nakon što sam izašao s intenzivne njege, čim sam mogao govoriti, poslao sam brata da vrati knjige Anti iz kojih sam učio svirati. Taj trenutak, prije dvadeset i sedam godina bio je zadnji kontakt s Antom. U međuvremenu, uspjeli smo se koji put "čuti" mailom, par puta telefonom dogovarati susrete, no nije išlo.

Obostrane obveze nisu nam dopuštale da se susretnemo. S Vlatkom sam se vidio prije dvije godine. Nakon punih 25 godina. Dirljiv susret dvoje prijatelja koji su si imali toliko toga za reći, a premalo vremena i riječi da bi si sve izrekli. Prije par dana, nakon 27 godina, otvarao se Rab Jazz Festival. Festival je otvorio Chewbakka 4 čiji je lider Ante. Čekam početak koncerta u predivnom rapskom parku Dorka kad me odjednom netko silno zagrli. Ante! Suze nezaustavljivo krenu. Ne možemo se izgrliti. Toliko toga za reći i opet kaos misli, trenutka, osjećaja i želje da se vrati sve izgubljeno vrijeme i nadoknadi praznina. Ante je Gelo, Vlatka je Grakalić. Ante, poznati gitarist, aranžer, glazbenik. Vlatka, poznata pevačica i vrsna gitaristica koju mnogi pamte po hitu Srebrnih krila – Božić dolazi. Ante odgađa početak koncerta samo da bismo mogli ukrasti još koji tren za razgovor. Dogovaramo kavu nakon koncerta u kultnom Moderato Caffeu na Rabu.

Na polovici koncerta u kojem bend radi fusion uspješnica Michaela Jacksona, Ante ubacuje Runjićevu Magdalenu posvećujući ju meni i susretu nakon 27 godina. Svira ju s toliko osjećaja kao da zna da kad pišem balade za uglazbljivanje upravo tu pjesmu vrtim u glavi. Skrivam suze jer smo ''štemeri'' s Črnkasa, a oni ne pokazuju emocije, navodno. Brus. Promijenili smo se. Postali smo tek zreli ljudi u četrdesetima. Nakon koncerta nalazimo se na kavi. Pričamo o Črnomercu, osamdesetima, ljudima, dogovaramo susrete u studenom sa starom ekipom; Sinke, Bix. Toliko uspomena i osvježenih kadrova zaboravljenog filma. Pretačemo emocije koje se sljubljuju s rapskim konturama. Uživamo u gostoprimstvu organizatora festivala Brune Mičetića i Gorana Ćuka, a Ante ponovno odgađa odlazak na after u Beach Bar Banovu Vilu.

Obojica pijemo kave i sokove. Ekipa s Črnkasa bi nas se odrekla. Alkohol je u tom kvartu tekao više nego voda.  Fakat smo se promijenili. Iako mi je teško sjediti zbog zdravstvenih problema, odlučujem se na odlazak u Banovu vilu. Igrec iz Cubisma (Antin učitelj gitare) već svira. Ante i ja pokušavamo komunicirati u buci. Ne ide. Komuniciramo glazbom.

U jammingu im se pridružuje i moj dragi rapski prijatelj Hrvoje Hodak koji improvizira jazz na irskoj fruli. Hrvoje je također poznati glazbenik, bivši član Belfast Fooda i autor brojnih njihovih ali i hitova drugih glazbenika. Marin Javoran, treći od organizatora festivala organizirao je nezaboravno druženje. U dva ujutro više ne mogu izdržati. Teškom mukom pozdravljam se s Antom i ekipom. Predivan osjećaj je kad možeš uživati u vrhunskoj glazbi koju donosi Ante. Svaki na svoj način ostali smo u glazbi ostvarujući svoje snove. Vlatka pjeva, Ante svira po cijelom svijetu, ja tu i tamo napišem tekst za uglazbiti i pokoju skladbu. Glazba ne poznaje vrijeme. Nakon 27 godina nastavili smo gdje smo stali kao da sekunde pauze nije bilo.

Veselimo se studenom uz pokoji poziv telefonom. Ante, Vlatka, hvala vam. Hvala vam jer kroz vas živim onaj trenutak iz škole kad smo se kao djeca usudili sanjati, a sad živimo barem dio svojih snova.

Foto: Hrvoje Hodak