SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
PODUZETNICI KASNE
 
Plaće rastu, radnika sve manje
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 11.11.2018. - 18:13:49
KOLUMNA - Ipak se može. Sad kad nema tko raditi, poslodavci su odlučili podignuti plaće. Barem tako kažu u Državnom zavodu za statistiku.

Od siječnja do listopada za 4,6%. Nije nešto, no čovjeka veseli. Naravno, današnje hrvatske plaće neće vratiti ekipu iz Dublina no povećanje otvara mogućnost pronalaska zanimljivih poslova za mlade, barem zbog plaća. 

No, kad pitate ljude za mogućnost zapošljavanja, mnogi će odgovoriti da nisu studirali da bi kasnije radili za 3.500 kuna. I to je to. Zašto bi neki magistar podcjenjivao sebe? Guli teške godine faksa da bi mu neki polupismeni tip dao crkavicu u džep. Iako država nemilice muze realni sektor, on će, na svoju žalost i na sreću radnika, morati pronaći rješenje za veće plaće. Statistički podaci su varljivi jer Hrvatska, s ovim blagim porastom, još nije dosegnula predrecesijsku visinu plaće. 

A životni troškovi rastu. 

I kako sad dosegnuti udvostručenje plaće kakvo je doživjela, primjerice, Bugarska kojoj je u razdoblju od 2008. – 2017. godine plaća porasla za čak 93,9%? Cijene idu gore, život je sve skuplji, a država sve pustija. Sve više je rođaka i kumova u javnom sektoru, a u realnom nitko ne želi raditi za džabe. Može li se nekako stimulirati zapošljavanje na kraće radno vrijeme mlađe umirovljenike i one starije od 50 godina? 

Zamislite da je umirovljenik, oslobođen svih davanja i izdvajanja, zaposlen i dodatno si osigura prihode. Možda bi tada ostala još koja plastična boca u kontejneru. Ali ne.

Na televiziji gledate priloge s banketa na kojima se okupljaju političari svih fela, dogovaraju se o foteljama i već sad računaju kako potrošiti šest milijardi kuna više nego lani. 

Što mislite na koga? Tko to plaća njihov luksuz? I tako, svake godine ponavljamo isto u zemlji u kojoj se ništa ne mijenja. 

Poslušno sve plaćamo ili odlazimo u gastarbajtere ne bi li odgodili i isplatili ovrhe. A bogatašima se opraštaju dugovi, lišeni su političke i kaznene odgovornosti dok svi mi promatramo sudstvo kao jedan uspješan cirkus prepun zakonskih akrobacija koje imaju doskok u zastarama, nepotpunim ili kompromitiranim dokazima te oslobađajućim presudama onih zbog kojih se ne može imati plaća veća od 3.500. No, novo povećanje plaća upućuje na to da kad se lišiš robovlasnika, rob, ipak, postaje radnik kojeg si spreman platiti više. I tada, kad poslodavac vidi u svom radniku čovjeka s obitelji, čovjeka s potrebama, a ne sredstvo za zaradu i izrabljivanje, e tada možemo slutiti trend rasta plaća. 

I vjerovali bi u to da spadamo među četiri vodeće zemlje po plaćama da nam se Slovenija ne čini nedostižnom, da nas nisu prestigle Češka i Slovačka, Bugarsku da ne spominjemo, te da nemamo nesretni Uljanik ili 3.maj. Prostor koji se otvara povećanjem plaće bio bi moguć kad bi se političke stranke odrekle svojih ''žetvi''. Kako je politika interes i neobjašnjiva mogućnost zarade, jer u nju se guraju i uspješni poduzetnici,  ovo malo povećanje plaće tek je pišanje na vatrenu buktinju. 
Krajnje je vrijeme da se sve ne pretvori u vatrenu stihiju.

''Vatrogasci'' su na banketu, a nama je dogorjelo do peta. Sve se svodi na kozmetiku, sve se prepušta drugima i uzima se sa srebrnog pladnja dok ima. Pitanje je dokle možemo ovako? Radnika je sve manje, izbirljivi su, a potrebe države sve veće. Šah-mat na crveno-bijeloj ploči.