SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
MOČVARA
 
Politička bezvolja, sinonim za propast
Autor/izvor: Stjepo Martinović
Datum objave: 24.10.2015. - 16:30:00
Zadnja izmjena: 25.10.2015. - 13:52:41
KOLUMNA - Posve očekivano, u predizbornoj areni zagađenoj teškim rječetinama i prostačkim difamacijama, samo poneka od minornih inicijativa – poput one pod (mudrim!) imenom Pametno – oglašava se valjanim programskim odgovorima na rak-rane hrvatske socijalno-ekonomske i demokratsko-političke zbilje.
A oni koji bi joj trebali prići pametno i nadasve odgovorno, jer su je sami i zasrali – sijamski blizanci ustavno i zakonski okamenjene partitokracije, s dvaju susjednih zagrebačkih trgova – troše proračunske milijune na međusobno zapljuvavanje, učvršćivanje redova svojih sljedbi korupcijskim paučinama i sondiranje raspoloženja kojekakvih smradova, mostova, zidova, regionalnih autokrata i crnokošuljaša za nečasne koalicije u svrhu ostvarivanja saborske većine. O, da... čuje se tu-i-tamo o reformama, ali – ništa od njih, jer „nema političke volje"!

Ta retorička himera postala je tako sinonim za idejnu jalovost, akcijsku nesposobnost, programski galimatijas u kog ne vjeruju ni oni koji ispisuju te konfuzno-difuzne trakavice... te nadasve za otvorenu, drsku i bezobraznu uzurpaciju moći zarad poništenja prava građana na bolju budućnost (barem) za njihovu djecu. Za njih same – nas, sadašnje s pravom glasa – perspektiva je, naime, ostala duboko zaglibljena u posljedicama privatizacijske pljačke, deindustrijalizacije zemlje, uništenja poljoprivrede i pomorskog kompleksa monetarno-kreditnom politikom po diktatu „nikomu poznatih" vlasnika banaka otetih štedišama i nacionalnoj privredi.

Politička volja, koje nema, zapravo je amalgam partijski inducirane nesvijesti o prirodi i težini hrvatskih problema, njihove geneze i scenarija okamenjivanja stanja – s preljevom od bahate žudnje za očuvanjem povlastica, položaja na vrhu piramide parazitskog klijentelizma i svemoći stranačkih konklava. Politička volja, koje nema – a u bagre na Džamiji i Iblerovu trgu nikad je neće ni biti – drugo je ime partitokratskog terora, otvorene nakane dvaju sijamsko-bratskih zdrugova da ovu zemlju i nadalje guraju u ponor osiromašenja, gubitka perspektive, korupcijskog bankrota sudstva, perverzna beščašća na svim trima stranama Markova trga... sve zarad očuvanja statusa ovlaštenih za pogodovanje profiterima „čvrste kune".

Hrvatska partitokratska kasta, eda bi zadržala poziciju s koje može biti partner „200 obitelji" (ustvari ih je 260), oslanja se na mrežu regionalnih i lokalnih krpelja po općinicama, glupanijama i gradovima – tisuće sudionika u prljavoj trgovini glasovima za povlastice, na račun novca poreznih obveznika i novih zaduživanja – a onaj tko zatvara oči pred tom notornom činjenicom, pa svojim glasom verificira veleizdajničku ideologiju i praksu, ne zaslužuje nego poniženje siromaštvom nedostojnim građanina potencijalno uspješne zemlje! Upravo stoga „nema političke volje" za drastičnim preustrojem administrativnog rastera, svođenjem broja jedinica regionalne i lokalne (samo)uprave na ekonomski podnošljiv broj, kresanjem broja zastupnika, radikalnom racionalizacijom državne uprave, promjenama zakonskih okvira privrednim djelatnostima... jer je partitokratski dizajnirana kapilarna korupcija temelj ustavno i zakonski petrificiranog sistema distribucije novca i moći.

U takvom ozračju, nakon četvrt stoljeća konsolidacije sustava za pretakanje politike u korupcijom zaražen materijalni interes, prirodno je da u sjeni dvaju uzurpatorskih mastodonata ne klijaju pokreti, incijative, stranke... koje nude suvislu alternativu, teže korjenitoj promjeni stanja i programski demontiraju tu nakaznu tvorevinu, nego – uz iznimke nemoćne utjecati na stanje stvari – bujaju otrovne gljive kleronacionalizma, utilitarnog sinekurizma i pasatističke patologije ustašoidnog predznaka. Množi se ultrakonzervativna obiteljska gamad, kote ekshibicionističke grinje i gmižu interesni zavičajni klubovi na čelu sa štakorima umočenim u kriminal do dvotjedne brade. Padaju u mutnu vodu mitovi o uljudbi jednog od nastarijih europskih naroda, u prahu i pepelu nestaju baštine cijele plejade „otaca nacije", od Mažuranića, Supila i Radića do kovača ZAVNOH-ovske Republike. I, što je najpogubnije, stasaju mladi naraštaji zatupljeni vjeronaukom i depolitizirani pranjem mozgova industrijom banalnosti, oni koji će se dovinuti samo sluganstvu, a ne svijesti o samoupravi, žudnji za bivanjem svoj-na-svomu.

Politička volja, koje nema, ukazuje se tako u punom sjaju paradigmatske izopačenosti, razorna učinka po izglede ove zemlje da ikada pokrene zupčanike svoga socijalno-ekonomskog prosperiteta i vjerojatnost da bi mogla vratiti makar dio suvereniteta na relevantnim područjima, od geopolitičkog do monetarnog, a time i smisla svog opstanka.