SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
VODA
 
Pravo na vodu treba unijeti u ustav
Autor/izvor: SEEbiz / Glas Istre
Datum objave: 09.04.2018. - 08:40:13
PULA - U posljednjih 15-ak godina hrvatska se javnost svako toliko uznemiri senzacionalističkim tekstovima u medijima koji upozoravaju da nam državni vrh i interesne skupine pripremaju privatizaciju vodovoda, a samim time i izvora pitke vode. U veljači je građane prilično uznemirio prijedlog novog Zakona o komunalnom gospodarstvu, koji je odaslan iz kabineta ministra gospodarstva Predraga Štromara.

Prema novom zakonu, opskrba vodom, vodno gospodarstvo, odvoz otpada i prijevoz pokojnika nisu definirani kao komunalna djelatnost, što je bio slučaj do sada. Naravno da su zbog toga odmah krenule špekulacije nije li ovaj potez vladajućih korak do privatizacije vodooprskbe. Međutim, ministar Štromar i drugi stručnjaci odmah su opovrgnuli sva nagađanja, objasnivši da vodno gospodarstvo ostaje i dalje komunalno gospodarstvo, ali u potpunosti pod okriljem Zakona o vodama. Konkretno, objasnio je Štromar, "vodom će se baviti tvrtke u vlasništvu pet, 10 ili 15 općina i gradova koje imaju jedno vodno područje, jer se ne može dozvoliti da svaka općina ima svoju tvrtku. Za građane usluga neće poskupjeti, neće biti nikakvih promjena, jer već sada to tako funkcionira."

Nedavno je upravo o efektima privatizacije voda javno predavanje održala dr. sc. Desanka Sarvan, viša savjetnica za pravne poslove u Istarskoj županiji, koja je 2016. obranila doktorsku disertaciju na Pravnom fakultetu u Zagrebu upravo na temu implementacije ljudskog prava na vodu, piše Glas Istre.

Polemike o privatizaciji vode u Hrvatskoj, istaknula je Sarvan, započele su zapravo iz straha koji se pojavio među građanima zbog zahvaćanja vode iz prirode za proizvodnju botiljirane vode. Međutim, naglasila je da to i nije baš neki argument niti problem, jer se za te potrebe trenutno u Hrvatskoj zahvaća tek 0,1 posto količina pitke vode.

- Hrvatska je na prvom mjestu u Europskoj uniji po rezervama vode po glavi stanovnika, pokazuju podaci iz 2017. Ispred nas su još samo Norveška, Island i Srbija, no oni su izdvojeni iz te statistike jer nisu u EU-u. Jasno mi je zašto se javnost povremeno uznemiri čim ih se počne plašiti nekakvom privatizacijom voda, ali kada govorimo o tom pitanju, moramo razlikovati dvije stvari da bismo znali o čemu govorimo. Privatizacija vode obuhvaća dva aspekta: marketizaciju sirove vode i privatizaciju vodnih usluga, to jest, privatizaciju distribucije vode za piće i sanitarne potrebe. Voda u prirodi odnosi se na tri osnovne namjene: za poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju, uključujući proizvodnju energije, za municipalne potrebe te vodu za piće i sanitarne potrebe. Samo manji dio zahvaćene vode iz prirode koristi se za piće i sanitarne potrebe, tek oko osam posto. U tom smislu, ljudsko pravo na vodu nameće obveze državama da vlastite resurse u prirodi koriste prvenstveno za opskrbu vodom za piće i sanitarne potrebe stanovnika, a tek potom za gospodarske potrebe. To znači da javne vlasti mogu koncesije za zahvaćanje sirove vode iz okoliša za gospodarske namjene dati gospodarskim subjektima samo ako su prethodno zadovoljile spomenute potrebe svojeg stanovništva, u protivnom čine povredu ljudskog prava. Jednostavno rečeno, koncesija za zahvaćanje vode, primjerice, one za botiljiranje, ne može se dati gospodarskom subjektu ako je ona potrebna za opskrbu vodom za piće i sanitarne potrebe stanovništva. Državama ostaje mogućnost ograničenja poduzetničke i tržišne slobode u sektoru vodnih usluga, što je u Hrvatskoj i učinjeno Zakonom o vodama koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine, pa tako u našoj državi djelatnost vodnih usluga (osim pročišćavanja otpadnih voda) mogu obavljati samo trgovačka društva koja su u izravnom ili neizravnom vlasništvu jedinica lokalne samouprave, ali ne i privatni koncesionari, kaže Sarvan.

Usprkos toj zaštiti, poručila je Sarvan, Hrvatska raspolaže s vrlo vrijednim resursima prema kojima se mora odgovornije ponašati i zaštititi ih za buduće generacije. Mogli bismo reći da je voda u Hrvatskoj obiteljsko srebro, u svakom smislu, koje se ni pod koju cijenu ne smije prodati.

Međutim, mi se ne ponašamo s dužnim poštovanjem i brigom prema toj kaplji koja život znači. S jedne strane, vodom iz javne vodoopskrbe u Hrvatskoj je danas opskrbljeno oko 80 posto stanovništva, što znači da debelo u 21. stoljeću još uvijek imamo kućanstva koja uopće nisu spojena na vodovodne mreže. S druge strane, najveći potrošač pitke vode u našoj zemlji je poljoprivreda, sa čak 69 posto. Industrijska proizvodnja zahvaća 19 posto pitke vode iz prirode, a za municipalne potrebe ide 12 posto, ali kada u sklopu toga odvojimo vodu koja se koristi za pranje ulica i druge uslužne djelatnosti, ispada da samo osam posto ukupno zahvaćenih količina pitke vode sa izvorišta ide u kućanstva kao voda za piće i sanitarne potrebe.

- To su sulude činjenice i pokazuju kako se rasipnički ponašamo prema jednom tako dragocjenom izvoru života. Čak i Amerika, koja ipak ima više vode od nas u odnosu na broj stanovnika, uvelike koristi kišnicu iz onih velikih rezervoara za razne sanitarne i poljoprivredne potrebe. Ako ćemo pravo, Zemlja bi se trebala zvati vodeni planet jer na njoj ima sasvim dovoljno pitke vode, međutim, nije sva pravilno raspoređena, a kao drugo, tu veliku ulogu igra i globalna urbanizacija diljem Zemlje, a moramo shvatiti i da je na globalnu krizu po pitanju pitke vode utjecala i implementacija politike novog javnog menadžmenta u upravljanju vodnim uslugama. To znači da se promijenila percepcija vode kao jednog javnog dobra koje mora biti dostupno svima, i koje ima svoje i kulturološke i socijalne vrijednosti. Počelo se govoriti da ona nije jedno od osnovnih ljudskih prava i počelo se na nju gledati kao na ekonomsko dobro koje ima svoju tržišnu vrijednost. Tu ne govorimo sada o nekakvim koncesijama na izvore pitke vode koji se koriste za punjenje boca za piće, nego o javnoj vodoopskrbi, istaknula je Sarvan.

Polemike o "tržišnoj vrijednosti vode" i "vodi kao jednom od osnovnih ljudskih prava" započele su još sredinom 19. stoljeća, no prve privatizacije komunalnih vodooprskbnih sustava počele su negdje '80-ih godina prošlog stoljeća. To je dovelo do strašnih nepravdi diljem svijeta, od toga da se enormne plantaže famoznih kalifornijskih badema zalijevaju pitkom vodom, a da ljudi u kućanstvima imaju vodu barem sumnjive kvalitete, pa do toga da imaju redukcije vode na dnevnoj bazi. Jedan od glavnih argumenata zagovaratelja privatizacije bio je taj da su javni isporučitelji vode neefikasni.

- Imali su oni i druge argumente, ali to je bio jedan od važnijih. Ljude se uvjeravalo da će upravo privatizacija javne vodoopskrbe dovesti do poboljšanja tih usluga i same kvalitete vode koju piju. Danas se oko 10 posto isporučene vode za piće i sanitarne potrebe u svijetu isporučuje putem privatnih isporučitelja. Nama je to nezamislivo, i nikome, pa ni meni, ne bi baš bilo ugodno da nam se sada tu pojavi neka francuska tvrtka koja nam nudi isporuku vode. Francuska, dvije velike privatne tvrtke, još od polovice 19. stoljeća, danas drže 74 posto opskrbe vodom i 52 posto odvodnje otpadnih voda., u SAD-u su u 19. stoljeću stanovništvo vodom opskrbljivale većinom privatne tvrtke, ali je to s vremenom opalo na svega 15 posto. U Finskoj, Belgiji i Švedskoj to je predmet velikih rasprava, u Njemačkoj je ipak dozvoljeno da privatni kapital sudjeluje u vodoopskrbi, danas je njihov udio oko 22 posto, Italija se jako dvoumi, mada i tamo postoji pokoje poduzeće koje se time bavi. U Velikoj Britaniji je 1989. napravljena velika privatizacija svega, pa tako i vodnih usluga, kaže Sarvan.

- Na početku je bilo primjedbi građana da su cijene drastično porasle, da poduzeća koja distribuiraju vodu imaju jako veliki profit, a da ni država ni građani nemaju ništa od toga. Međutim, dok Velika Britanija ima jaka regulatorna tijela i pravno je uređena država, pa je to tamo nekako i uspjelo, u Latinskoj Americi, Južnoj Africi i Aziji mnoge su se Vlade odlučile za privatizaciju vodoopskrbe svog stanovništva jer jednostavno nisu raspolagale dovoljnim novčanim sredstvima, niti znanjem niti tehnologijom da bi to pitanje riješili. Zbog toga su sklopili koncesijske ugovore s multinacionalnim kompanijama, a rezultat je bio taj da je cijena vode jako porasla, u toj mjeri da si stanovništvo više nije moglo priuštiti tu uslugu, te im je obustavljena opskrba vodom za piće. To je, logično, imalo drastične posljedice po život i zdravlje ljudi, pa je upravo iz Bolivije i tamošnjih velikih demonstracija krenuo taj pokret ili ta ideja da bi voda trebala biti jedno od temeljnih ljudskih prava, kazala je Sarvan.

Svi dosadašnji svjetski primjeri privatizacije vodnih usluga pokazali su da voda nije ni struja, ni plin, pa ni internet da bi se mogla samo tako "stavljati na tržište". U pravilu je došlo do toga da se dogodio drastičan rast cijena vode, da se kapital orijentirao uglavnom ka kapitalu, da je došlo do velike diskriminacije među građanima i daljnjeg raslojavanja društva, i na koncu, uopće se nije pokazalo da bi sudjelovanje privatnog kapitala u opskrbi vodom za piće i sanitarne potrebe donijelo išta dobroga od svega što se ljudima obećavalo. Jedan od glavnih razloga je taj što distribucija vode zahtjeva jako velika ulaganja u fiksnu infrastrukturu da bi ta voda na koncu bila zdravstveno ispravna. Nadalje, taj lanac distribucije ne smije biti ni na koji način prekinut, odnosno, ne može postojati jedna tvrtka koja zahvaća vodu na izvorištu, druga koja pročišćava vodu i treća koja ju distribuira. Treće, voda namijenjena uporabi u kućanstvima mora se redovno zdravstveno kontrolirati, i četvrto, distribucija vode jednostavno ima svoje specifičnosti zbog kojih je nemoguće stvoriti veliko tržište, jer joj cijena drastično raste sa svakim kilometrom novih vodovodnih cijevi od izvorišta do konačnog korisnika, a osim toga, nemoguće je da se više distributera istovremeno koristi istom vodovodnom mrežom. U takvom bi slučaju, vrlo je moguće, kvaliteta vode bila narušena, a istovremeno bi bilo jako teško detektirati krivca, pojašnjava Sarvan.

- Kompletan taj sustav distribucije vode, koji kreće od njenog zahvaćanja, preko skupljanja, pročišćavanja, distribuiranja, skupljanja otpadnih voda, pa do njihovog pročišćavanja i ponovnog vraćanja u okoliš, mora biti u nadležnosti jednog subjekta. Čak i kod nas se još uvijek dva poduzeća bave tim stvarima, no postoji tendencija da se ujedine. Mi vodu moramo koristiti, ona je jednostavno nezamjenjiva bilo kojim drugim proizvodom i nema alternative za naš organizam. Često se državi više isplati da sama brine o vodi za piće, nego da poslije zbrinjava posljedice nekakvih bolesti koje se šire zbog nečiste vode, ili da sanira neki dio okoliša onečišćen zagađenim otpadnim vodama. U cijeloj povijesti ljudskog roda postojala je ta svijest solidarnosti, odnosno prosječni troškovi vodoopskrbnog sustava uvijek su se dijelili jednako na sve potrošače kako bi se subvencionirale cijene vodnih usluga za potrošače slabijeg imovinskog stanja. Nakon svega rečenog, htjela bih ipak pohvaliti naše zakonodavstvo koje je od 1. siječnja 2010. godine Zakonom o vodama zabranilo privatizaciju vodnih usluga. Malo tko će vjerovati, jer se naše zakonodavstvo najčešće kritizira, ali mi zaista imamo dobro zaštićene vode još od 19. stoljeća i nekako je uvriježeno mišljenje da one uvijek moraju biti u javnom vlasništvu. Ono što čitate ponekad u medijima da postoje tendencije privatizacije izvora pitke vode, nije izvedivo. Prema našem je zakonu voda u prirodi opće dobro u nevlasničko-pravnom režimu, što znači da nitko ne može biti vlasnik niti jednog izvora vode na području Hrvatske, već država samo može davati koncesije za količinski ograničeno korištenje tih izvora vode.  Za sada se ne moramo bojati privatizacije voda u našoj zemlji, ali isto tako smatram da bi svi puno mirnije spavali kada bi vodu ipak stavili u naš Ustav kao temeljni pravni akt, poručila je Sarvan.

Tu hvalevrijednu povijesnu odluku prije dvije godine donijela je naša susjeda Slovenija i tako postala prva zemlja u Europskoj uniji koja je unijela u svoj Ustav da je pravo na vodu za piće temeljno ljudsko pravo svakog građanina.