SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
UOČI BOŽIĆA
 
Predbožićni blues
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 22.12.2018. - 19:59:58
KOLUMNA - Dovoljno mi je sjesti kraj prozora i uživati u subotnjem podnevu. Par dana pred Badnjak, žuto lišće, razmočeno, privilo se uz travu i gušta na južini. 

Melankolični blues predblagdanskog raspoloženja što treperi poput lampica u izlozima, pred kafićima, na mnogobrojnim balkonima. Želim miris vanilije, a zrak je ispunjen poznatom aromom pekare koja izaziva zazubice lutajućem psetu, koščatom od zime, tužnom od nebrige prolaznika koji jednako strepe od njegovog ugriza kao i od ljudi kojima sve više ne vjeruju. Gledam kroz taj prozor u jasno sivilo lišeno magle. 

Zagreb ima prazne parkove u predgrađu i pune trgove u centru u kojem se proždiru kroatizirane delicije cijelog svijeta. A mene je nekako sram uvaliti taj gastronomski šušur u sebe, proždirat adventsko raspoloženje s mrvicama čokolade ili gutljajem toplog vina. Ogromna je krivnja u nas s viškom vlastite težine. 

Eh, mir i dobro zavladalo u nas Hrvata i lijepo je to. Lijepo je biti dobar i darežljiv, susretljiv i osjećati se posebno. Udišem hladan zrak pomiješan sa smogom i bukom Bolničke, uvlačim u sebe užurbanost koraka ljudi koji obavljaju blagdansku kupovinu i gledam u raspelo s kojeg nas razapet promatra On, zbog kojeg činimo sve to što činimo, spominjući se Njegova rođendana i uskrsnuća. 

Mislim si, Ti, koji si dao zadnju halju da čovjek ne bi nag hodao svijetom, koji si trpio muke i smrću otkupio naše grijehe, da se vratiš sada u naše vrijeme, što bi pomislio? Možda bi podletio pod kamion Coca-Cole na kojem se smiješi ogromna glava djedice u crvenom. Ni sve to šarenilo kugli, adventskih kućica, lažnih proroka, političara što s figom u džepu zažele sretne i blagoslovljene blagdane zadovoljno podrigujući se poslije dobro obrađenog i probavljenog godišnjeg proračuna. I uopće se ne pitam zašto je čovjeku potreban obiteljski mir, blagovanje za stolom, iskren osmijeh najmilijih. 

Odmak od stvarnosti što je poput mraka utekla pod šljaštećim odsjajem grada. 

Svugdje je tako. Navirujem se u sebe i zahvaljujem na životu, na svakom udahu i izdahu, treptaju oka, ispisanoj rečenici. Više nije ni važno tko koliko i uopće čita. Ostaviš te rečenice da plutaju rijekom života poput upaljenih lampiona svjedočeći o životima i tradicijama koje se gube, nestaju, mijenjaju i nameću u novom ruhu. Zahvaljujem što imam obitelj koja strepi i brine nada mnom, na iskrenim prijateljima, rodbini, ljudima kojima se srce nije razmrvilo u milijune komadića što sipe u razmijeni vrijednosti, trguju odnosima i materijalno sažimaju ovaj svijet u negativnu energiju postojanja. 

Da, možda je čista zahvalnost osnova svakog blagdana. Biti zahvalan na Njegovom rođenju kao i Uskrsnuću, zahvalan na neizmjernoj Ljubavi što se utjelovila u čovjeku i u njegovom humanom radu gdje pomaže bližnjem svojem u potrebi. Zahvalnost je teška riječ poput planine što se ljulja na zrnu taštine. Teško je priznati svoju slabost i ovisnost o tuđoj pomoći. Od čaše vode do tople riječi koja umiruje pred san. Često puta prekasno osjetimo taj trenutak iskrene zahvalnosti koja ne može više doprijeti do onih koje smo povrijedili, nepravedno omalovažavali, ili pak prihvaćali zdravo za gotovo. Ta, samo smo ljudi, zar ne?

Sad, pred Božić, dok migolje ljudi ulicama sa sjetom na sve minule blagdane što proživješe s najmilijima, ili u bolnicama, straži, dežurstvu, samoći, boli...zahvaljujem roditeljima, braći, njihovim obiteljima, rodbini, prijateljima, čitateljima, Njemu, na svim lijepim i bolnim trenucima iz kojih sam učio i gradio svoju životnu vertikalu. Zahvaljujem na temeljima, osnovi iz koje ''Oče naš...'' gradi poniznost, uzvišenost i smisao vjere i tolerancije. 

Da, tolerancije koju vjernik iz ljubavi prema bližnjem svojem prihvaća u svakom obliku postojanja i ne zamjera niti prosuđuje, jer srce je dovoljno veliko za sve, za svaku različitost. Pa i ako ti brat ili sestra spočitnu da slaviš ''zombija'' već 2018 godina, prihvati to jer, ''ne znaju što čine'', kao što i ti prihvaćaš slavljenje drugog ''zombija'' kojeg oni slave od 1980. 

Zahvalnost u rođenju, postojanju i smislu kroz slast i patnju života. Sve ima smisla kao što i posljednji smisao dolazi zadnjim sklapanjem očiju. Tad smo svi u pravu i znamo sve, vjerovali ili ne, praštali ili ne. Ljubili ili mrzili. Odvagne se i razriješi ovaj čvor života, ovo naše otajstvo koje otkrivamo svakodnevno kroz tajnu vjere. Čestit Božić!