SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
TRENDOVI
 
Pršut sve traženiji, uzgajivači svinja povećavaju kapacitete
Autor/izvor: SEEbiz / Deutsche Welle
Datum objave: 23.10.2018. - 15:33:09
ZAGREB - Hrvatski uzgajivači svinja u pravilu dijele brojne probleme zapuštenog hrvatskog agrara. No ima naznaka da bi se stvari mogle promijeniti na bolje. Tako neki uzgajivači svinja povećavaju kapacitete.

Godišnji uzgoj od 800 tisuća svinja u Hrvatskoj zadovoljava danas svega oko 40 posto potreba domaćih prerađivača i tržišta. Najekskluzivniji hrvatski produkt u toj industriji svakako je pršut, i to dalmatinski te istarski, po mogućnosti s certificiranim porijeklom. Ipak, pršuta se proizvede jedva nešto više od trećine potrebnog broja, odnosno 350 tisuća od željenog milijuna. Već i takvi jednostavni izračuni ukazuju na problematično stanje hrvatskog stočarstva. Nije posrijedi iznenađujući zaključak, znamo li da je agrar u Hrvatskoj politički zapušten već desetljećima, i nikako da se oporavi.

Jedna putanja ciljanog napretka odvija se na strani samih proizvođača i prerađivača koji se nalaze u podosta složenoj situaciji. Ključ razvoja leži u odnosu velikih otkupljivača i kooperanata-uzgajivača, a koliko je to osjetljiva relacija, dobro se vidjelo sa zapadanjem u krizu Agrokora kao najvećeg subjekta u sektoru. No vratimo li se na užu i pregledniju temu svinjogojstva i s njime vezane prerade, jedan recentni primjer upućuje na mogućnost stabilnije suradnje u ukupnom procesu proizvodnje.

Porazgovarali smo stoga s nekima od uzgajivača koji su nam prepričali svoja iskustva i stajališta.

„Problemi u svinogojstvu, naročito odnos cijene između malenih svinja i onih već utovljenih, duže vrijeme su mučili najveći dio Europe. Hrvatska je posebna priča, s dodatnim nedostacima. Ali, mogu reći da sad dospijevamo u bolju poziciju“, riječi su Stanka Josipovića iz Koritne pokraj Đakova.

On posjeduje dvije farme s kapacitetom od ukupno 3.200 svinja, te je kooperant Vajde, mesno-prerađivačkog poduzeća u sklopu grupacije Pivac.

„Danas mi više nismo izravno ovisni o tržištu“, nastavlja Josipović, „s obzirom na to da smo plaćeni po prirastu, a od njih dobivamo i tovni materijal i stočnu hranu.“

Tovni materijal zapravo su spomenute malene svinje koje se potom uzgajaju do pune ciljane veličine, a uz to je vezana i jedna od glavnih mana hrvatskog stočarstva. One se naime uvoze iz Njemačke, Nizozemske, Danske i drugih stočno-izvozničkih zemalja. Bez vlastite proizvodnje svih komponenti u lancu proizvodnje, međutim, nijedna ekonomija ne može govoriti o stabilnoj zaokruženosti. Hrvatska je daleko od toga, ali dobra suradnja velikih prerađivača s uzgajivačima obećava nešto bolju razvojnu osnovu. Drugi bitan aspekt tiče se državne politike u sektoru, još uvijek nedovoljno kvalitetne.

„Država bi morala stati iza proizvođača, ne oslanjati se samo na njihove pojedinačne kapacitete. Trebala bi nas sve štititi kao što to čine na zapadu ili sjeveru kontinenta.

Ni tamo nema direktnih poticaja za tovljenike, nego samo za krmače, ali ima drugih metoda. Mađarska ima više tzv. skrivenih potpora, kako bi proizvođači našli račun u poslu. Ima i drugih primjera, tu je recimo klaonička premija po grlu stoke, da ne nabrajam dalje. Bitno je to da mi, ostavljeni sami sebi, u odnosu na njih ne možemo postići konkurentnost, i to izaziva kolaps“, objašnjava u dahu naš sugovornik iz Slavonije.

Nadalje, političke mjere ruralnog razvoja i projekti EU-fondova otvaraju dodatne opcije za proširenje kapaciteta, modernizaciju proizvodnje, obnovu mehanizacije, itd. Vjeko Balent iz Međimurja, uzgajivač s farmom od oko 720 tovnih mjesta, uvjeren je da od države ne treba očekivati posebno značajan zaokret.

„Morali smo naprosto preslikati uspješne razvojne modele onih zemalja koje to rade na zadovoljavajući način“, tumači on, „a za to ne morate biti baš jako pametni. Recimo, dovoljno je pogledati Austriju. Oni su tu, na 50 kilometara od nas, no to vam je drugi svijet.“

U ovom slučaju, drugi svijet znači da je sustav organiziran u fazama od opreme uzgajivača do genetičkih pogona koji ih podržavaju.

„Unaprijed se zna koliko će imati tovljenika na kraju procesa, i kakav će imati plasman. Hrvatski uzgajivač ne zna kako će i koliko napuniti farmu, a ni kako će je i gdje isprazniti. Nama je ovdje suradnja s Pivcem jedini izlaz, u protivnom ne bi bilo perspektive. Prije tri godine imao sam svoje svinje i prodavao ih, pa se pokazalo da je osam kuna po kili bilo kupcu previše, a meni je sve manje od devet bilo matematički posve neisplativo“, kaže Balent.

Sve rečeno važit će dok Pivac i slični budu uspješno poslovali i pouzdano svoje artikle plasirali na domaće ili vanjsko tržište. Koliko će u međuvremenu država učiniti za nacionalni agrar, najznačajnije je pitanje, i na njega zasad nitko nema odgovora. Bez obzira što je sadašnja vlada u prvom dijelu svog mandata poduzela neke važne kvalitetne poteze u smjeru bolje pozicije primarnih proizvođača. Sve će se pokazati nedostatnim ukoliko se ne napravi osjetno više, a jedini pokazatelj bit će rast produkcije koji se u ovoj branši izražava krajnje egzaktno, i teško se prikriva realno stanje.

Dotad, stanovitu utjehu pruža najava Pivca o većem uzgoju u suradnji s kooperantima, tj. dvostrukom od iduće godine.

„Cilj naše revitalizacije svinjogojstva je uvećanje broja tovljenika s 40 tisuća 2016. godine, na 200 tisuća do kraja 2019. godine, uz podizanje tehničko-tehnoloških standarda u uzgoju“, izjavio je za DW Stanko Kovačević, voditelj Vajdine kooperacije svinjogojstva za Slavoniju.

Prioriteti u procesu su jasni: uzgajivač mora osjećati pouzdanu suradnju, a konačni produkt – ovdje smo za primjer uzeli pršut - treba zadržati izvornu kvalitetu koje pak nema bez domaće sirovine.