SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
PREKINIMO ŠUTNJU
 
Strah od odlaska u rodilište
Autor/izvor: Željka Horvat Čeč, Deutsche Welle
Datum objave: 26.10.2018. - 10:03:10
KOMENTAR - Proučavanje vremenske prognoze i pokušaji iščitavanja vlastitih nalaza bile su dvije stvari koje sam vrlo rano počela savladavati – i to prije nego sam dobila biologiju i geografiju u školi. Iako možemo reći da su razgovori o vremenu i nabrajanje bolesti često svakodnevica naših razgovora, ipak o njima pričamo na razini obavijesti, usputne informacije.

Prešućujemo jedan vid nepravde koji se odvija u bolnicama, eventualno se spomene: "Čuo sam da je ovaj doktor loš, a ovaj dobar". Ono što se najviše prešućuje je upravo tretman žena u bolnicama, izbjegavaju se priče o ginekologiji i ginekološkim problemima, iskustvo pobačaja je pak veliki tabu i žena je uglavnom prepuštena nositi se sama sa sobom u toj psihički teškoj situaciji. Dok brojim još tih nekoliko dana do termina (zaista okrećem brojke na tom brojaču svaki dan) i nakon nekoliko dana čitanja iskustava žena u sklopu akcije "Prekinimo šutnju" o stanju u hrvatskom zdravstvu (i to tek nakon istupa zastupnice u Saboru), imam potrebu reći par riječi o tome.

Od mnogobrojnih kiretaža bez anestezija, mučenja i krvarenja, rušenja od bolova, nehumanih uvjeta u rađaonama, do mizoginih komentara i vrijeđanja koje doživljavaju žene, svatko normalan bi se trebao zapitati ne samo kakav je to sustav koji omogućava takvo tretiranje pacijenata, odnosno, u ovom slučaju žena, i to u trenutku kada su najkrhkije (suočavanje s gubitkom djeteta, rađanjem ili pobačajem), već i što se dogodilo s ljudskošću i suosjećanjem na našim prostorima? Da ne spominjem i negiranje lošeg tretmana i proživljene boli od strane nekih muškaraca (dovoljno je uočiti komentare na portalima na tu temu).

Iako mogu biti sretna da je porod mog prvog djeteta prošao dobro, uz ljubaznost primalje, ne znam mogu li to pripisati činjenici da smo "preko veze od neke veze" zamolili da me pripaze ili je tome zaista tako kod dotičnog tima na koji sam naletjela taj dan prije sedam i pol godina. No, nakon dolaska na odjel kreće i jedan drugi aspekt naših bolnica.

Tako, nakon neuvažavanja činjenice da imam epilepsiju (eto, zaboravili upisati) i mog vapaja da mi nije dobro, dobila sam porciju rečenica: "Vi mlade žene, sve vam je danas teško...", te da "nisam prava žena jer sam rodila uz epiduralnu", "da ne znam brinuti za bebu jer je ne nosim dovoljno dugo da podrigne" - a ja sam jedva disala i stajala na nogama, dva puta sam se srušila na pod i prava je sreća da u trenucima pada nisam imala bebu u rukama. Tada su se sjetili (a to su morali napraviti odmah, saznala sam kasnije) uzeti bebu na tri sata i dati mi da odspavam i dođem k sebi te je donijeti samo na dojenje, upravo iz razloga da se ne bih srušila ili dobila epi-napad.

Nakon šest godina borbe za drugo dijete, kiretaže, u Rijeci uz anesteziju, na sreću, ali i vrijeđanja od strane medicinske sestre, da "što bez veze plačem, ionako imam već jedno živo dijete", komentara da "kako nisam još završila fakultet, a njezin sin jest", nakon pokušaja posvajanja djeteta (to pak je duga i otužna priča o još jednom nefunkcionalnom sustavu u RH), nakon godina borbe s bolestima i preživljavanjem po bolnicama, otvoreno mogu reći da me strah. Strah je u Hrvatskoj konstanta kod puno žena i to ne zbog samog poroda već zbog lošeg tretmana i horora koji često moraju proći u bolnici, a upravo to iskustvo je često razlog zašto su odlučile ne imati više djece ili zašto im je trebalo nekoliko godina da se odluče imati drugo dijete. Nekoliko godina (često više od pet) trebalo je ženama da potisnu barem malo sjećanja i upute se (sa svejedno opravdanim strahom) opet u rađaonu.

Prva riječ koju vežem uz bolnice je upravo strah, i to ne od samih loših nalaza i dijagnoza, na to sam, nažalost, navikla, već strah, stres i pitanje na koga ću taj dan naletjeti u bolnici. Hoću li se opet morati suočiti s lošim tretmanom, hoću li morati satima čekati, doživjeti šutnju i ignoriranje, hoću li opet morati slušati vrijeđanja te morati moliti da mi objasne neki nalaz ili objasne gdje se moram javiti? Naravno, nije uvijek tako, ima divnih medicinskih sestara i doktora (njih se kada ih otkrijete držite i ne puštate), ali učestalost lošeg tretmana usadio je strah.

Ovaj sada novi val objava i komentara u kojima se piše o dobrim iskustvima na porodima uz komentare: što hoće ove koje se bune, da nije sve tako crno i da nije u redu ocrniti doktore, dižu mi živce. Naravno ima i super doktora, ovim svjedočanstvima nitko to ne poriče, već se upozorava koliko ima groznih propusta i mučenja žena. To mi je isto kao da se kod upozoravanja na sakaćenje životinja (o kojem često čitamo zadnje vrijeme u novinama) javljaju ljudi i govore, ali moj susjed i ja brinemo za naše pse, vodimo ih veterinaru i imaju krevet. Nije poanta u tome, nije pričanje o negativnom tu da se ocrni određena skupina ljudi, poanta je u tome da se suzbije vezanje petardi za repove pasa, kao što je poanta u tome da se prekine loše tretiranje žena u bolnicama.

Neću sada o ovoj trudnoći niti o svemu što sam prošla u raznim bolnicama, od npr. buđenja tijekom operacije do ležanja u vlastitoj bljuvotini, jer će iz toga nastati roman. No, dovoljno je da spomenem za kraj da trebam proći pola Hrvatske da bih imala život. Tako epilepsiju liječim u Zagrebu (na Rebru), otosklerozu i sinusitis u Varaždinu, ginekologa imam u Opatiji, hipotireozu liječim u Rijeci, a anemiju i probleme sa želucem ni ne ubrajam više u bolesti. Napominjem da živim u Rijeci i da sam do ovih doktora došla preko veze, da nisam, ove retke vam možda ne bi imao tko pisati.

*Željka Horvat Čeč je spisateljica rođena u Čakovcu. Živi s obitelji u Rijeci gdje je magistrirala na studiju hrvatskog jezika i književnosti. 2017. je sudjelovala u projektu Deutsche Wellea "Balkan Booster". U tekstu spomenuti brojač nije morala okrenuti do nule. Dan nakon što nam je poslala tekst, dobili smo od nje poruku da je upravo izašla iz rađaone. I da Rijeka ima jednog novog stanovnika - djevojčicu Tonku.

https://www.dw.com/hr/prekinimo-%C5%A1utnju-strah-od-odlaska-u-rodili%C5%A1te/a-46047180