SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
BOLJA STVARNOST
 
Svjetsko prvenstvo kao čarobni eliksir za Rusiju i Hrvatsku
Autor/izvor: Branimir Vidmarović
Datum objave: 17.07.2018. - 12:11:43
KOLUMNA - Hrvatska reprezentacija spektakularno je završila svoj srebrni put na ništa manje spektakularnom Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Slavodobitna Hrvatska i domaćin Rusija, svatko na svoj način, na ovom svjetskom prvenstvu dobili su nešto ekstra, nešto se ne može lako kvantificirati ili sistematizirati. 

Obje zemlje dobile su svoju bajku, čarobni eliksir kojim su barem nakratko zaliječile svoje tegobe i frustracije.

Od odluke o dodjeli prvenstva 2010., pa sve do zadnjeg trenutka Rusija je bila pod stalnim pritiskom strane i domaće kritike. Počelo je s korupcijskom istragom tadašnjeg predsjednika FIFA-e, Seppom Blatterom koji je dodao ulja na vatru izjavom da je pobjeda Moskve bila odlučena unaprijed, zbog toga što taj dio svijeta nije još nije bio domaćin Prvenstva. Uslijedili su skandali sa olimpijskim dopingom koji su rezultirali diskvalifikacijom sportaša i odlukom o zabrani nastupa ruske reprezentacije na olimpijskim igrama u Južnoj Koreji, osim pod neutralnom zastavom.Visoko napeta i politizirana završnica pripreme za provođenje Mundijala stvorila je atmosferu neprikladnosti Rusije da bude domaćin. Domaći kritičari obrušili su se na konstantno rastuću cijenu organizacije dok su drugi primjećivali tehničke greške u izvedbi stadiona.

Početkom travnja ove godine utvrđeno je da neki stadioni uopće nisu spremni za početak prvenstva, a Velika Britanija je zbog slučaja Skripalj tražila da se Rusiji oduzme domaćinstvo. Niz događaja Rusija je doživjela isključivo kao zlonamjeran pokušaj njene izolacije i ponižavanja. Rusiju na političkoj i društvenoj razini muči neuklapanje u suvremeni zapadni svijet, odnosno odbijanje Zapada da prihvati Rusiju kao ravnopravnog partnera, iako čudnovatog. Duboko u sebi, Rusi su vjerojatno svjesni da se zbog vlastitih osobitosti to nikada neće dogoditi.

Ipak, priželjkuju da Rusija u specifičnom smislu bude „normalna“. Ali Pepeljuga je stigla na bal i ispunila svoju zadaću očaravanja globalnog kolektivnog princa i dvora. Svjetsko prvenstvo poklonilo je Rusiji to političko i društveno stanje „normalnosti“, kako kod kuće, tako i u svijetu.

Pred reporterima i navijačima bila je prava razvijena zemlja. S učinkovitom i ugodnom infrastrukturom. S lakoćom graničnog prijelaza zahvaljujući FAN ID-ovima. S intuitivnim znakovljem i urbanom logistikom, čistim ulicama i nogostupima. S pristojnim vozačima. S dobrom i besplatnom bežičnom pokrivenošću internetom, udobnim i klimatiziranim vlakovima podzemne željeznice. S prodavačicama karata koje govore engleski i raznolikom gastronomskom ponudom te osobnom sigurnošću gradskog kretanja. S beskrajnim bankomatima i slobodom kartičnog plaćanja. S pristojnom policijom.

Atmosferu su, dakako, osjetili i sami Rusi. Dani prvenstva za njih nisu samo bili demonstracija ruske sposobnosti da se učini nešto, što je istodobno grandiozno, dobro i van svake politike već i utjelovljenje fantazija o tome kako bi sve izgledalo, i kako bi moglo izgledati da su vjetrovi svjetskih okolnosti bili drugačiji. Prvenstvo kao da je odškrinulo vrata u alternativnu realnost, u kojoj je Rusija punopravan dio Europe i progresivnog svijeta, prihvaćen i voljen. Za neke je to bio nagovještaj bolje budućnosti. Nogomet nije ruski adut ili najvažniji sport. Prvenstveno asocira na nasilje, huligane i alkohol. No, u ovim okolnostima jedino je nogomet, a ne bogata ruska kultura na čelu s Puškinom mogao biti globalno univerzalan i svima razumljiv materijal za konstrukciju novog ruskog lica. Neočekivano dobar nastup ruske reprezentacije bio je samo šlag na torti; ruski porazk u borbi protiv Hrvatske je pak bio svega jedna razbijena boca šampanjca na grandioznoj zabavi velikog Gatsbyja. 

Nastup Hrvatske također je bio bajkovit. Uzastopne pobjede i srebrni finale na trenutak su konsolidirali podijeljeno i politizirano društvo; stale su prepirke, svađe i grubosti. Ako je za Rusiju prvenstvo bilo prikaz hipotetske Rusije sadašnjosti i budućnosti, za Hrvatsku je bilo vremeplov koji vraća zemlju u najbolju prošlost. Vjerojatno svaki stanovnik Hrvatske duboko u sebi osjeća da je treće mjesto na svjetskom prvenstvu 1998. nešto najvažnije i najvrijednije što je Hrvatska pokazala svijetu. Teško da se netko svakodnevno asocira i ponosi Teslom, Boškovićem ili čak Rimcem. Teško da je netko u drugoj zemlji primio iskrene čestitke zbog pristupanja EU-u i doživio nabrajanje jedanaestorice ministara iz tadašnje vlade. I teško je naći šačicu ponosnih godina u novijoj hrvatskoj povijesti oko kojih postoji snažan društveni ponos i konsenzus. 

Godina 1998. nije bila ni lijeva ni desna, ni partizanska ni ustaška. Ni stranačka, ni sistemska, ni predsjednikova ni parlamentarna. To je bila godina esencije nacionalnog ponosa u svom najčišćem obliku. Predah od svih unutarnjih problema i nada u bolje sutra. 

Ovogodišnji finale uspio je, barem nakratko, vratiti naciju u ekstazu te prošlosti ali uz nove dosege sadašnjosti. Visoki rezultat je poput anestetika ublažio frustriranost, pa čak i kompleks zaostajanja, neučinkovitosti i ništavnosti. Mala država odjednom je preplavila sav medijski i društveni prostor  od Aljaske do Japana. Prvenstvo je utažilo žeđ za (ponovnom) relevantnošću Hrvatske u europskim i svjetskim razmjerima i dalo joj toliko željenu pažnju. Gorka je realnost da Hrvatska gotovo nema proizvoda koji je rezultat ljudskog truda a kojim se možemo globalno ponositi.

Sve te kravate i penkale nisu ništa drugo do tekst u turističkoj brošuri. Turizam je rezultat čovjekove djelatnosti na unaprijed dobro zadanom terenu. Rimac i dalje provocira sporove. Ali nogomet, vrhunski nogomet, čisti je produkt rada, odvažnosti i hrabrosti, reklamnim jezikom rečeno „100% domaće“. I zato je postao najčvršći deideologizirani i depolitizirani temelj nove Hrvatske. U neku ruku, kao i kod Rusa, nogometni trijumf nam je pokazao kako bi sve izgledalo kada bi smo bili jedni, ujedinjeni, sretni i vječno optimistični.