SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
ZLOČIN BEZ KAZNE
 
Tajna Golog otoka
Autor/izvor: Marin Vlahović
Datum objave: 29.08.2014. - 19:41:39
KOLUMNA - Prije nekih sedam ili osam godina dobili smo telefonski poziv s Raba. Bio je to glas koji dugo nismo čuli ali smo ga odmah prepoznali. Zvao nas je stari prijatelj mog pokojnog oca, novinara Jože Vlahovića. Pričali smo o svemu pomalo a onda je spomenuo Goli otok i jednog starca koji živi na Rabu i broji svoje posljednje dane.

Taj je starac bio jedan od upravitelja otoka u vrijeme kada je Goli Otok bio koncentracioni logor i kada se tamo „preodgajalo“, mučilo i ubijalo takozvane informbiro-ovce u razdoblju od 1949. do 1953. godine. Takozvane, jer je pravih Staljinovih sljedbenika bilo vrlo malo. Većinom su to bili ljudi koji su nekome smetali iz nekih drugih razloga, nerijetko i osobnih, i teško da se uopće mogu nekako kategorizirati, osim po nacionalnosti. Najtočnija definicija zatočenih na Golom otoku bila bi da su tamo bili zatočeni nevini ljudi.

Starac s Raba je htio pred smrt ispričati priču o Golom otoku s pozicije bivšeg tamničara. Dugo je šutio o onom što je tamo radio i što su radili drugi tamničari, ali kada je ostario i osjetio kako mu se bliži smrt, vjerojatno je osjetio nemir koji se javlja kad čovjek shvati da će uskoro otići s ovog svijeta i da će sve što mu je na pameti i duši otići s njim. Iako se htio riješiti tereta nije želio nikome to ispričati nego samo mome ocu. To nije bilo slučajno. Joža Vlahović bio je veliki poznavatelj i kroničar zla staljinizma zbog čega mu nikada nije bilo dozvoljeno ni ući u Sovjetski Savez. Ne da je mislio, znao je da se ni on ne bi nikada više vratio iz bespuća Sibira pa mu se nije ni išlo. Desetljećima je izučavao slučajeve sibirskih uznika tražeći materijale za priče o ljudskim sudbinama koje će objaviti svijetu makar dio istine o Staljinovim zločinima, te je, kao prvi u tadašnjoj Jugoslaviji, u feljtonu u tjedniku Nin objavljivao u nastavcima feljton o životu Karla Štajnera, preživjelog iz sibirskih logora što je u ono vrijeme bio presedan jer je jugoslavenska politika balansirala na oštrici noža u napetim odnosima s Moskvom.

Kako piše Tvrko Jakovina u tekstu "Jugoslavija, Hrvatsko proljeće i Sovjeti u detantu" (Kolo, 4, 2005, MH), "sjećanja Karla Štajnera očito su duboko dirnula Sovjete, jer je prigovor zbog feljtoniziranja memoara jugoslavenskom veleposlaniku u Moskvi Veljku Mićunoviću u veljači 1971. uputio sam Leonid Brežnjev". Moj otac je puno godina kasnije pričao kako su se poslije svega Brežnjev i Tito pomirili jer je Tito rekao "neće nas neki tamo novinari posvađati". U svakom slučaju Joža Vlahović je autor ne samo feljtona na kojem je nastala knjiga "7000 dana u Sibiru" koja je doživjela nebrojena svjetska izdanja i postala klasikom uz knjige Aleksandra Solženjicina, već je i autor tog naslova u kojem je (umjesto banalnog "Dvadeset godina u Sibiru") zagrmio u četiri riječi tešku dramu milijuna sibirskih uznika.

Otac me od djetinjstva inficirao interesom za temu staljinizma pa i za Goli otok i sjećam se da je znao reći kako su antistaljinisti ispali gori staljinisti od Staljina. Ili tako nešto, ne sjećam se riječi, ali mi se misao urezala u pamćenje: prokazivanje i mučenje ljudi, uglavnom nevinih, kao što su bili uglavnom nevini zatočeni u Staljinovim kazamatima, krivi samo jer su mislili nešto drugačije, a sve u ime velikih ideala. Nakon Steinera, Joža Vlahović je lansirao još jednog sibirskog uznika, Ukrajinca Julijusa Baranovskog, napisavši kao "ghost writer" njegovu knjigu "Sibirski led u srcu". O staljinizmu, Titu i Staljinu se, sjećam se, dobrano u noć raspravljalo i na našim rapskim ljetovanjima tamo u osamdesetima kad je sve već bilo počelo pucati na šavovima, kako su govorili.

Ovog sam ljeta, nakon više od dvadeset godina pauze, ponovno posjetio Rab. Naravno, otišao sam i na Goli otok, prvi put u životu. Ono što sam tamo doživio me je dirnulo, ali me nije iznenadilo. Mogao sam pretpostaviti da je spomen područje Golog Otoka, u današnjoj Hrvatskoj, površno pa i lažno označeno, ali opet, kad to vidite vlastitim očima, kad se u to sami uvjerite i doživite, ne možete ostati hladni. Na nekim mjestima i lecima čak piše: "Goli Otok je osnovan odlukom Informbiroa"! Kao i mnogo toga drugog što se tiče naše povjesti, tako je i Goli otok zaboravljen, relativiziran, nakon čega je uslijedilo i falsificiranje povijesti.

Informbiro je bila organizacija komunističkih partija a izraz Informbiro ili Rezolucija Informbiroa je bio na prostorima bivše Jugoslavije sinonim za razdoblje u kojem se KPJ na čelu s Titom ogradio od Staljinovog Sovjetskog Saveza, a što je dovelo do početka neprijateljstva tadašnje Jugoslavije s novostvorenim Istočnim blokom i unutrašnje represije prema stvarnim ili navodnim pristašama Staljina u Jugoslaviji čiji je najzloglasniji simbol upravo Goli otok. U ovom slučaju nitko se posebno ne buni zbog pogrešnih navoda ili interpretacija. Desnica, većinom, šuti, zato jer ljudi mučeni i likvidirani na arhipelagu Golog otoka (Goli otok je bio glavni, najveći koncentracijski logor, ali ne i jedini, tu je bio i Sv. Grgur, za žene, te Ugljan) nisu, po njihovom shvaćanju, bili domoljubi i borci za neovisnu Hrvatsku. Dapače, većinom čak nisu bili ni Hrvati. Bilo je tu ljudi iz cijele tadašnje Jugoslavije, gledajući proporcionalno, možda je bilo najviše Crnogoraca.

Ljevica, pak, logično, ne želi sačuvati uspomenu na Goli otok jer im ne odgovara činjenica da se njihov voljeni antifašizam brutalno obračunavao sa svima koje je u nekom razdoblju smatrao svojim tadašnjim stvarnim ili potencijalnim neprijateljima. I tako nevine žrtve Golog otoka, za turiste i znatiželjnike koji ga posjećuju, postaju "protivnici tadašnjeg režima“", kosturi bez imena i prezimena, identiteta, kako ljudskog tako i političkog. Kad ne pripadaš nikome u sadašnjosti, ispada da ni u prošlosti nisi postojao. Preko pedeset tisuća ljudi je bilo obuhvaćeno nekim oblikom kazne nakon što je Informbiro donio prvu, a poslije i drugu rezoluciju protiv Tita i partije. Polovina od tog broja ih je uhapšena. Za većinu nije bilo suđenja, već im se izdala takozvana administrativna mjera bez pravih dokaza i argumenata. Ta mjera značila je automatsku kaznu od šest mjeseci zatočeništva i mogla se produžavati (u pravilu se i produžavala) godinama.

Često se može čuti kako se hrvatski branitelji žale da ih se proganja i da su partizani nakon Drugog svjetskog rata, imali mnogo bolji tretman, kako u javnosti, tako i kod službene politike. To je dijelom točno, ali s druge strane, i partizanski antifašistički pokret je nakon raskida sa Staljinom doživio svoju kalvariju. Na Golom otoku i ostalim Titovim koncentracijskim logorima tako se našlo na tisuće antifašističkih boraca, generala, ministara, narodnih heroja i španjolskih veterana (koji su sudjelovali u Španjolskom građanskom ratu na strani komunista). Sve njihove zasluge za Tita i socijalizam nisu značile ništa. Dapače, što je netko bio ugledniji i ranije na višoj poziciji, doživio bi gori retman a i dobio bi dulju kaznu. Razdoblje progona iskorišteno je i za osobne obračune.

Tito je tada dao ukloniti nekoliko opasnih svjedoka svog rada u Moskvi. Ti svjedoci nisu preživjeli Goli otok. Tajne koje su čuvali bile su suviše opasne za voljenog vođu. Ipak, danas se zna, iako to mnogi odbijaju prihvatiti, da je Tito još u Moskvi, tijekom tridesetih godina dvadesetog stoljeća, bio konfident, informator i doušnik NKVD-a, tadašnjeg svemoćnog Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova, produžene ruke tajne policije GUGB, prethodnice po zlu poznatog KGB. Zbog njegovih su izvještaja, potpisanih tada s Valter, mnogi članovi komunističke partije Jugoslavije bili hapšeni, pa i likvidirani čime si je otvarao put prema poziciji glavnog i jedinog lidera KPJ.

Inače, Goli otok je u povijesti Europe i svijeta jedinstven primjer uništavanja ljudi i ljudskog duha. Glavni cilj mučitelja usprkos žrtvama nije bio ubijanje ljude, već likvidiranje zdravog razuma i bilo kakvog otpora. Pokušavalo se (i uspijevalo) brutalnim mučenjima isprati im mozak. Najgore od svega što se radilo ipak je bilo to što ih se tjeralo da se zvjerski odnose jedni prema drugima. Jednom je tako brat golim rukama ubio brata samo zato da bio dokazao svoju lojalnost poretku. Svi su se ti užasi događali uz parolu "Titov put, naš put."

Bistu Tita, u svom uredu, drži, čujem, i predsjednik Josipović, što vjerojatno, znači, da mu se na neki način divi. Uostalom, zašto i ne bi? Ionako Goli otok nema veze s Titom...

Starac s početka ovog teksta koji je htio olakšati dušu, javio se prekasno. Moj otac je preminuo prije njega a on je nekoliko godina kasnije sa sobom u grob odnio i svoju tajnu Golog otoka. Većina uznika i stražara Golog otoka već je vjerojatno umrla pa će i priča, zapravo tajna o lišavanju ljudi njihove ljudskosti, a sve to u ime velikih komunističkih ideala ostati neispričana. Ona ionako malo koga u Hrvatskoj zanima.