SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
INTERESI I POLITIKE
 
U Hrvatskoj ne postoje stranke već samo interesne grupe
Autor/izvor: SEEbiz / Deutsche Welle
Datum objave: 27.01.2019. - 13:34:25
ZAGREB - Iako se prečesto čini da državnom politikom Republike Hrvatske upravlja stihija, pomniji pogled na odnose moći otkriva važne interesne motive. Zbog njih se razmjerno lako ostvaruje konsenzus među strankama.

Velike afere u hrvatskoj politici često otkrivaju neobična proturječja strateškoga državnog planiranja. Od novijih slučajeva, na primjer, nabavka vojnih aviona i gradnja LNG-terminala na Krku pokazuju kako iza tih poteza vlasti ne stoji dovoljno suvisao rezon. Vladajući se krugovi pritom uobičajeno nastoje izvući iz neugodne situacije, dok opozicija standardno koristi šansu za održavanje prodike. No čitav niz dvojbenih odluka kroz posljednja dva desetljeća ukazuje na paralelni proces sasvim drugog tipa. Oko toliko važnih pitanja, naime, veoma je glatko funkcionirao određeni politički konsenzus.

Nabrojimo nekoliko takvih slučajeva: prodaja državnih banaka, mirovinska reforma s obaveznom kapitalizacijom dijela štednje, tretman Vatikanskih ugovora, ulazak Hrvatske u NATO, mijenjanje kune eurom. Zajednička im je i činjenica da se narod u te svrhe nije pozivao na referendumsko izjašnjavanje za kakvim se inače u Hrvatskoj posezalo isključivo onda kad su rezultati bili jako predvidivi. Izvjesna čvrsta te nadstranačka nit vodilja državne politike očito postoji bez obzira na razna - u pravilu manja, iako burna - razilaženja među najjačim partijama. A zanimalo nas je nadalje i kakav je zapravo njezin karakter.

Politologinja Danijela Dolenec s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, mišljenja je da se najveći dio takvih primjera može tumačiti kroz odnos domaćih političkih elita s Europskom unijom:

„Njezinu politiku od samog početka eurointegracija prikazuju kao monolitnu i nedvosmislenu, tj. poistovjećuju je s pozicijom Europske komisije. Te elite su fundamentalno propustile ukazati na pluralizam pozicija koje postoje unutar EU-a, pa preporuke i zahtjeve Bruxellesa tumače kao imperative. Mnoge od odluka Hrvatske u procesu pristupanja imale su veliku važnost, a ozbiljne javne rasprave nije bilo.“

Naša sugovornica smatra da je zbog toga proces pristupanja EU-u imao i negativne implikacije na razvoj demokracije u RH.

„Danas je ovdje stoga“, nastavlja ona, „teško suvislo argumentirati u kakvoj je to krizi projekt EU-a, i što ona znači za nas.“

No kako donošenje takvih ključnih odluka izgleda s obzirom na relaciju HDZ-SDP?

„Razlike između dviju najjačih stranaka u nekim dimenzijama nisu trivijalne, ali istovremeno je važno imati na umu sličnosti u njihovim vodstvima – osnovna je ta da se radi o generaciji liberalnih političara socijaliziranih u proeuropskom narativu.“

„U tom narativu oni sebe vide kao prosvijećene elite koje donose 'razvoj' u zaostalo društvo. To je patronizirajuća pozicija koja narod promatra kao nekompetentne ovce koje ne treba ni o čemu pitati, već im 'nužne' strukturne reforme, za njihovo dobro, nagurati makar kroz nos“, rekla je Dolenec.

Ipak, ostaje pitanje kakvi motivi, klijentelistički ili drugi, pogone dominantnu liniju hrvatske politike, s Europskom komisijom kao najčešćim uzorom? Te postoji li mogućnost, ako već poznajemo neki oblik prešutnoga i diskretnog nadstranačkog konsenzusa u nečijem interesu, za demokratizaciju tog procesa?

„Problem je što zadnjih godina u nas kao da stranke uopće ne postoje“, kaže za DW filozof politike Luka Bogdanić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

„Postoje interesne grupe koje djeluju kroz stranke. Pa je etnički motiviranoj desnici interes npr. u veličanju nacije, a ekonomsko-politički motiviranoj u žrtvovanju kune za euro. A kad smo već kod toga, upada u oko da ćemo valjda biti jedina EU-članica s eurom, a i dalje van Šengenskog prostora. Ni o tom paradoksu nema javne rasprave, mada nema boljeg dokaza za neuspjeh RH u novom kontekstu. Ali pred javnošću ionako nitko ne odgovara.“

„Takvi interesni krugovi“, dodao je, „nemaju svog referenta u jednoj stranci, nego djeluju transverzalno kroz neke stranke u vrhu hrvatske politike. One su samo razglasnici, pojačala. I same su izbrazdane različitim partikularnim interesima, ali o potezima dogovorenim u sjeni, o interesu višem od njihova, nikad nema javne rasprave.“

U tom smislu Bogdanić koristi i slikovitu metaforu po kojoj svatko zastupa svoj zasebni puzzle, dok opća slika politike izostaje. Zato imamo dojam o antistrategijskoj stihiji, a ovaj filozof dodaje i da je upravo zato Hrvatska u krizi iz koje se ne nazire izlaz.

Luka Bogdanić napominje i da je demokracija, međutim, u krizi puno šire, nipošto samo u RH.

„Pogledajmo kako Macron vrluda, ili kako u Italiji na vlasti imamo stranački ugovor namjesto programa. Hrvatski protagonisti uglavnom nastoje imitirati zapadne uzore, HDZ s Merkel i SDP sa socijaldemokratima koji su, uostalom, posvuda u istoj krizi“, istaknuo je on, uz zaključak da boljeg nadstranačkog puta ne može ni biti ako je moć u strankama uzurpirana.

Stare demokracije imaju određene forme konsenzusa, kako smo doznali pritom. No i tamo se to sve teže održava, kamoli ondje gdje demokracija nije ni prohodala.