SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
NEUSPJEH
 
U Hrvatskoj nije uspjela kejnezijanska ekonomska politika
Autor/izvor: Velimir Šonje, Arhivanalitika
Datum objave: 15.02.2018. - 09:01:08
KOMENTAR - Na početku krize 2008. – 2009. netko se sjetio staroga vica da u Hrvatskoj nikad ništa nije uspjelo, pa neće ni kriza. No prevario se.

Kriza je itekako uspjela. Slika pokazuje da je realni BDP u Hrvatskoj u trećem tromjesečju 2017. još uvijek bio 3% niži nego u trećem tromjesečju 2008., dakle, pred punih devet godina. Samo su Italija i Grčka u EU zabilježile veći pad od Hrvatske u tom razdoblju.



Sezonski i kalendarski prilagođeni podaci. Podaci za Slovačku nisu raspoloživi. Izvor: Eurostat

Iz povijesne perspektive je krajnje neobično da gospodarstvo neke ozbiljne države kroz devet godina bilježi pad. U tu su se neslavnu skupinu uz ranije spomenute uvrstili i Cipar, Portugal i Finska. Ni Španjolska i Slovenija nisu prošle puno bolje.

Tek s Danskom i Nizozemskom započinje lista zemalja koje su u devetogodišnjem razdoblju zabilježile kakav-takav rast. A broj onih koje su rasle značajno iznad 10% kroz devet godina (dakle, značajno više od 1% godišnje u prosjeku) uistinu nije velik. Obuhvaća manje od polovice svih članica EU: Irsku, Maltu, Poljsku, Luksemburg, Švedsku, Rumunjsku, Češku, Bugarsku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačku i Litvu.

Glavni razlog dugoročno sporog rasta dobro je poznat: promatramo period u kojem se dogodila najveća kriza nakon Drugog svjetskog rata, takozvana Velika recesija.

Gospodarstvo SAD-a i EU je 2009. upalo u rupu kakva nije zabilježena desetljećima. Pravo je čudo da se rast u duljoj vremenskoj perspektivi uopće dogodio: EU28 kao cjelina je rasla 8,3% i nema za sobom cijelo izgubljeno desetljeće kao Hrvatska i još nekoliko zemalja članica.
Podaci dakle pokazuju da su zemlje reagirale veoma različito na krizu. Postavlja se pitanje zašto. U optjecaju je nekoliko tumačenja o kojima će biti riječi u nastavku. Kada je o Hrvatskoj riječ, zabrinjava da danas praktički nema ni istraživanja ni suglasnosti o tome zašto se dogodila gospodarska i društvena tragedija koju pokazuje slika. To rađa opasnost da bi nam se nevolja mogla ponoviti, jer nismo ništa naučili. Srećom, istražuju drugi, pa se na temelju tuđih analitičkih rezultata može neizravno izvesti zaključak o tome da u Hrvatskoj nije uspjela kejnezijanska ekonomska politika. No, krenimo redom.

Prvo nekontroverzno objašnjenje: trgovački partneri u krizi

Ekonomisti se danas slažu o tome da je epicentar Velike recesije bio u SAD-u 2008., ali su, analogijom potresa koji ruši samo slabo građene zgrade, valovi različito pogodili različite zemlje u različitim trenucima. Jedan od uzroka razlika u čvrstoći gospodarske gradnje leži u tome tko su vam glavni trgovački partneri (jer u ekonomiji je sve povezano čvrstim mrežama koje prelaze državne granice). Hrvatska u tom smislu nije imala sreće. Dva od četiri najveća trgovačka partnera (Slovenija i napose Italija) jako su teško podnijela krizu. To je odgodilo oporavak uslijed slabe potražnje iz inozemstva sve do iza ulaska u EU 2013., a poklopilo se da su se i te dvije zemlje počele tada pomalo vaditi iz krize. Međutim, trgovački partneri vjerojatno nisu glavno objašnjenje dubine i trajanja krize.

Drugo nekontroverzno objašnjenje: politički umor i paraliza

Ekonomisti se danas uglavnom slažu da su hrvatske vlasti, koje i ranije nisu pokazivale osobitu sklonost strukturnim reformama, posve stale nakon 2008./09. Kao da je cijela zemlja postala Titanik na kojemu se odvija grabež za malobrojna mjesta u čamcima za spašavanje (čitaj: poslovi u vladinom sektoru i za vladin sektor). Depolitizacija, profesionalizacija i privatizacija postale su neželjene riječi. Ojačan je stisak partijskih kadrovika nad ogromnim javnim sektorom, osobito državnim poduzećima. Jadranka Kosor je, osokoljena stavom tadašnjeg guvernera Rohatinskog, MMF-u rekla povijesno ne jer imamo dovoljno vlastitih snaga i znanja za izlazak iz krize (kako da ne). Ono malo povjerenja u institucije raspalo se nakon što je mnoštvo korupcijskih afera izašlo na vidjelo, a naročito nakon što je postalo jasno da broj radnih mjesta u vladinom sektoru raste, dok se u privatnom drastično smanjuje. Riječ uhljeb tako je pronašla put u hrvatski rječnik i otrovan klin je za dugo vremena zabijen između privatne i državne Hrvatske.

Treće kontroverzno objašnjenje: politika štednje

Međutim, još i danas, među ekonomistima, a pogotovo među socijalnim partnerima, nema suglasnosti o tome kako su fiskalne politike utjecale na krizu. Pod utjecajem krize u Grčkoj (koja je punom snagom izbila 2010./11.) afirmiran je stav da je politika štednje (smanjenje deficita proračuna) uzrokovala produljenje krize. Takav je stav naišao na plodno tlo jer su utjecajni kejnezijanski ekonomisti držali neke od ključnih pozicija u međunarodnim financijskim institucijama. Na primjer, MMF je pod utjecajem direktora istraživanja, kejnezijanca Blancharda, stao iza nekih kalkulacija koje su pokazivale visoke fiskalne multiplikatore. Visoki fiskalni multiplikatori upućuju na učinkovitu stimulaciju gospodarske aktivnosti državnom potrošnjom odnosno štetnost politike štednje, osobito u recesijama.

Kejnezijanska ideja je intuitivno prijemčiva. Na prvi pogled čini se logičnim da će ekonomska aktivnost znatno pasti ako država smanji narudžbe ili plaće svojim službenicima i namještenicima. Ako država kupuje manje roba i usluga, ili ako službenici manje troše, trgovci će zaraditi manje, pa će i oni i njihovi zaposlenici manje trošiti, i tako dalje – koncentrični krugovi se šire. Čini se da ti multiplikativni efekti moraju biti veliki, baš kao što je predvidio Blanchard.

Međutim, priča o multiplikatorima prešućuje čak četiri (!) bitne činjenice. Taj zaborav će Hrvatska skupo platiti. Prvo, ako se državni izdaci povećavaju ili održavaju u uvjetima pada prihoda, moraju rasti dug države ili porezi. Drugo, ako raste dug, rast će kamatne stope, a mogu se poremetiti i očekivanja. Treće, ako rastu porezi, oni sigurno neće imati pozitivan učinak na gospodarsku aktivnost. Četvrto, multiplikatori su uvijek mnogo manji u malim i otvorenim zemljama poput Hrvatske. Stoga, ako je Blanchard tj. MMF slao neke poruke kreatorima politike u SAD-u i Njemačkoj, ne znači da je iste poruke slao kreatorima politike u Sloveniji i Hrvatskoj. Sjetimo se samo kada je u jeku krize pompozno organiziran dolazak nobelovca Krugmana na predavanje u Istru i kada je publika gladna božanske mudrosti doživjela razočaranje čuvši od čovjeka (hvala mu na iskrenosti) da nema pojma o tome što bi napravio u Hrvatskoj jer je, kako je rekao, vođenje ekonomske politike u maloj i otvorenoj ekonomiji na europskoj periferiji prava noćna mora.

Hrvatska je dakle skupo platila prešućene stvari: upravo one su joj se dogodile nakon što je u prvoj fazi krize pušteno da deficit proračuna i javni dug polete u nebo. Nekontrolirani rast duga i deficita prvo je odaslao kamatne stope pod krov – prinosi na dugoročne državne obveznice past će ispod 5% tek 2014., u šestoj godini krize. U dugoročno neodrživoj situaciji, hrvatske vlasti su višekratno dizale poreze i uvodile nove porezne oblike: harač (poseban porez na dohodak) i prvi rast opće stope PDV-a uvedeni su 2009., a Linić je nastavio s rastom stope PDV-a s 23% na 25% i uvođenjem poreza na isplatu dividende 2012. te na kapitalne dobitke. Osim izravnih pro-recesijskih učinaka, to je ubijalo optimizam i očekivanja te produbljivalo percepciju o već spomenutome jazu između privatne i javne Hrvatske.

Danas više znamo, ali znanje treba koristiti

Iznesenome se stavu, odnosno interpretaciji povijesti fiskalne politike u proteklih desetak godina, može prigovoriti da nije dovoljno utemeljen; da je previše «teorijski». Doista, u Hrvatskoj nema ozbiljnih istraživanja o ovoj temi, ili ih je toliko malo da se ne može govoriti o obavljenome poslu. Međutim, istražuju drugi. Mendoza, Vegh i Ilzetzky su još na početku krize 2009. podsjetili na ranije rezultate o tome da su fiskalni multiplikatori odnosno opasnosti od fiskalne konsolidacije (politike štednje) manji u malim i otvorenim zemljama koje nemaju fiksan tečaj ali imaju visok javni dug. Cugnasca i Rother su 2015. generalno pronašli rezultat sličan Blanchardovom: fiskalni multiplikatori i opasnosti od politike štednje uistinu su veće u recesijama nego u normalnim vremenima. Međutim, kada su kontrolirali učinke drugih ekonomskih pojava, pronašli su potvrde teorijskih očekivanja: multiplikatori i negativni učinci politike štednje manji su u malim i otvorenim ekonomijama (kao što je Hrvatska) te ako se fiskalna konsolidacija provodi s rashodne strane.

Zadnji rezultat je doduše kontroverzan: postoje studije (poput one Sebastiana Gecherta i suradnika iz 2015.) koje pokazuju da je štetnije smanjiti izdatke nego povećati poreze. Ipak, treba imati na umu da takvi rezultati vrijede u prosjeku i za određeni skup zemalja te ih zbog toga treba tumačiti u kontekstu veličine i drugih karakteristika ekonomije, a u te karakteristike spada i razmjer dostignutog poreznog opterećenja i stupnja gospodarskog razvitka. Naposljetku, Mirdala u studiji iz 2016. pronalazi visoku štetnost fiskalnih konsolidacija zasnovanih na rastu poreznih prihoda te izražava žaljenje što u većoj mjeri nisu korištene konsolidacije rashodne strane proračuna koje po njemu imaju manje štetnih učinaka. Isti rezultat dobivaju i Atinassi i Metelli iz Europske središnje banke 2016.

Prema tome, tri zaključka čvrsto stoje: (1) s rastom javnog duga vrlo brzo pada učinkovitost fiskalne politike te se fiskalna konsolidacija (politika štednje) može provesti bez većih gubitaka gospodarske aktivnosti ili uz manje gubitke od onih koji bi nastali da se nastavi s neodgovornom politikom proračuna, (2) male i otvorene zemlje poput Hrvatske imaju u prosjeku mnogo manje učinkovite fiskalne politike te se fiskalne konsolidacije mogu provoditi bez značajnijih gubitaka gospodarske aktivnosti i (3) neki prijepori postoje oko toga je li bolje rješavati probleme u proračunu kroz povećanje prihoda (poreza) ili smanjenje rashoda, no preteže zaključak da je bolje djelovati na smanjenje rashodne strane, osobito u zemljama koje su porezno već visoko opterećene s obzirom na dostignuti stupanj gospodarskog razvitka.

Tome bismo mogli dodati da je smanjenje rashoda umjesto povećanja poreza sigurno bolja strategija u zemlji premreženoj korupcijom i izostankom nadzora efikasnosti u trošenju javnog novca.

Veoma je važno pamtiti i ponavljati ove zaključke. Prije ili kasnije, završit će aktualni medeni mjesec u kojemu se, zahvaljujući gospodarskom oporavku, mogu i spuštati porezna opterećenja i malo rasti rashodi i smanjivati deficit. Tako sretna razdoblja su zapravo iznimna. Opet će doći godine (ne predviđam kada) teških odabira. Tada će biti ključno pamtiti tri gornje pouke kako se ne bi ponovile pogreške fiskalne politike iz 2009. i 2012. koje su doprinijele katastrofi koja je prikazana na slici. Te pogreške će se lakše izbjeći ako vlada i u ovim relativno dobrim vremenima obuzdava državne rashode te ako još brže obori omjer javnog duga i BDP-a koji je s oko 80% i dalje očito previsok.

https://arhivanalitika.hr/blog/zasto-kejnezijanizam-nije-uspio-u-hrvatskoj/