SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
TUŽNA BUDUĆNOST
 
Zaboravite mirovine, čeka nas rad do posljednjeg daha
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 04.08.2019. - 20:09:32
KOLUMNA - U sadašnjoj teškoj egzistencijalnoj krizi, običan radnik razmišlja o danas, o tome kako nahraniti gladna usta u obitelji, podmiriti troškove života i živjeti barem petnaest dana u mjesecu kao čovjek. 

Novim, neoporezivim naknadama do 5.000 kuna otvara se mogućnost većih zarada i bolje potrošnje. No, povećanjem neoporezivih naknada umjesto podizanja neoporezivog dijela plaća izgubit će se solidarnost u izdvajanju za mirovine i zdravstvo. Nešto što je ustavom zajamčeno, država će lakonski odbaciti kroz poreznu politiku.

Istina, trebalo je porezima sjašiti s plaća, ali što će biti s budućim mirovinama koje će biti sve manje iz godine u godinu jer će stati akumuliranje fonda? Današnji čovjek, opterećen svim tim životnim brigama, ne razmišlja o mirovini. Štoviše, toliko je izrauban da se boji da će umrijeti prije prve penzije. Pogledamo li umirovljenike većina njih su socijalni slučajevi.

Frizira im se status dodatkom da bi za 10 lipa ''izbjegli'' siromaštvo no koliko god to nazivali socijalnim minimumom, to je siromaštvo i vječita patnja. 

Brzopotezne i nepromišljene odluke dokonih ministara koji hrvatsku stvarnost promatraju kroz čašu s koktelom na nekoj plaži pod vilom za koju se ne zna jel u poreznom registru, učinit će od hrvatskog puka bijedne socijalne slučajeve. Naravno, sad još nitko nije zabrinut jer je država osigurala kruha i igara, no vrijeme teče, a staraca ćemo se, valjda, rješavati kao Inuiti ili, pak, kao u Karakaševoj ''Proslavi'', noseći ih u brdo vucima ili bacajući u bezdan. Kome trebaju umirovljenici? Nažalost, već sada su starci primorani raditi četiri sata dnevno da bi poboljšali standard.

Rijetki su oni koji si mogu priuštiti fotelju i bezbrižno rješavanje križaljki. Jest, svi oni su mukotrpno radili i pridonosili mirovinskom fondu ne bi li zaslužili malo mira pred kraj. 

Ali kako tim ljudima što su trpjeli do svoje starosti objasniti da nečega više nema što im je ustavom zajamčeno? Za dvadeset, trideset godina, iako su dobivali velike plaće, uplaćivan im je minimalni mirovinski doprinos jer im je država to dozvolila. Zdravstvo će biti takvo da ćemo po livadama skupljati trave i moliti se za ozdravljenje. Hrvatska vlast nas vraća na praiskon. Zaboravljena narodna medicina postat će konvencionalna jer druge nećemo ni imati. Ili će postojati, no morat ćemo prodati dio sebe, dijete ili opljačkati banku da bismo se mogli izliječiti. 

Solidarnost kakva postoji u cijeloj Europi na ozbiljnom je testu u zemlji koja je u stanju natjerati kamen da hrđavi, a željezo pretvori u staklo. Naši političari i neuništivo unište, izvedivo pretvore u neizvedivo i kao obratni Mida, dodirom svoje ''nevidljive'' ruke, umjesto u zlato sve pretvore u govno. I što sad, nakon što će ih brdo ekonomskih stručnjaka upozoriti na moguću katastrofu, oni će poput Trumpa vrištati: ''Nema globalnog zatopljenja!''

Pa da, taština u Hrvata nikada ne priznaje greške. 

Spremni smo skočiti u provaliju jer smo naumili ravno umjesto da malo skrenemo od zacrtanog pravca. Budući porezni sustav će nas uništiti. Ljudi potpisuju peticije da ne žele raditi do 67. godine. Država nam je lijepo smjestila. Ne da nećemo raditi do 67. već ćemo morati rintati do posljednjeg daha. 

Sve zbog toga jer smo na tren htjeli biti ljudi sa životom, jer kad ostarimo naš život, barem prema ovim crnim predviđanjima, više neće biti u našim rukama. Možemo se samo nadati da zime neće biti jako hladne te da će se država pobrinuti za brojnija svratišta i javne kuhinje. Trebat će nam. Jedino, ako netko ne dođe k pameti pa izračuna da je unos manji od iznosa, i sve manji i manji. 

Ne treba baš neko veliko poznavanje ekonomije, matematike, statistike i logike. Hrvatski socijalni slučajevi, ujedinite se! Brzo će proći ljeto, a onda stižu ciklone s padalinama – laži.